Pregled posta

Neokatekumeni

Tako se zove zajednica ljudi kod kojih sam "upao" na misu ove subote.

Iako sam u početku mislio kako krše sve moguće propise, jučer sam pronašao neke dokumente na Internetu, te sam ih danas malo proučio.

Prvo sam našao njihov statut, i to na službenoj stranici, koju možete naći ovdje.

http://www.camminoneocatecumenale.it/hr/index.asp

Zatim sam pronašao sljedeće pismo Pape Ivana Pavla II

"""
PISMO "Ogniqualvolta"
NJEGOVE SVETOSTI PAPE IVANA PAVLA II.
30. kolovoza 1990.
Poštovanom bratu
Mosinjoru PAULU JOSEFU CORDESU
Dopredsjedniku Papinskog vijeća za laike
zaduženom "ad personam"
pri apostolatu Neokatekumenskih zajednica
Svaki put kada Duh Sveti učini da u Crkvi izniknu novi poticaji na veću vjernost Evanđelju, procvjetaju i nove karizme koje očituju takve stvarnosti i nove ustanove, koje ih provode u praksu. Tako je bilo poslije Tridentskog sabora, a i poslije Drugog vatikanskog sabora.
Među stvarnostima, rođenim od Duha u ovim našim danima, ističu se Neokatekumenske zajednice, što su ih započeli gospodin Kiko Argüello i gospođa Carmen Hernández (Madrid, Španjolska), kojih je djelotvornost pozdravio moj prethodnik Pavao VI. kao plod Sabora: “Koliku li nam radost i koliku nadu pružate vašom nazočnošću i vašom djelatnošću! ... Živjeti i promicati ovu obnovu, jest, kako vi zovete, oblik 'pokrsnog katekumenata', koji će, u današnjim kršćanskim zajednicama, moći obnoviti one učinke zrelosti i produbljivanja, kakvi su se u prvotnoj Crkvi ostvarivali u razdoblju priprave za krštenje.” (Pavao VI. Neokatekumenskim zajednicama, generalna audijencija, 8. svibnja 1974., u Notitiae 96-96, 1974., 230)
I ja sam, također, na tolikim susretima, što sam ih, kao biskup Rima, imao u rimskim župama s Neokatekumenskim zajednicama i njihovim pastirima, kao i na mojim apostolskim putovanjima po mnogim nacijama, mogao ustvrditi obilne plodove osobnih obraćenja i plodni misionarski polet.
Te zajednice čine vidljivim, u župama, znak misionarske Crkve i “trude se otvoriti put evangeliziranju za one koji su gotovo zanemarili kršćanski život, nudeći im itinerarij katekumenskog tipa, koji prolazi kroz sve one faze kroz koje su u prvotnoj Crkvi prolazili katekumeni prije primanja sakramenta krštenja; nanovo ih približava Crkvi i Kristu” (usp. Pokrsni katekumenat u Notitiae 96-96, 1974., 229). Navještaj Evanđelja, svjedočenje u malim zajednicama i slavljenje Euharistije u malim skupinama (usp. Priopćenje o slavljima u grupama “Neokatekumenskog puta” u L'Osservatore Romano, od 24. prosinca 1988.), omogućuje članovima da se stave u službu obnove Crkve.
Razna braća u episkopatu prepoznala su plodove ovoga Puta. Ograničavam se samo na spomen negdašnjeg biskupa Madrida, monsinjora Casimira Morcilla, u čijoj su biskupiji, i pod čijom su upravom rođene 1964. godine Neokatekumenske zajednice, koje je on prihvatio s velikom ljubavlju.
Poslije više od dvadeset godina života zajednicâ, proširenih na pet kontinenata,
- vodeći računa o novoj vitalnosti koja oživljava župe, o misionarskom poletu i plodovima obraćenja što cvatu iz zauzetosti itineranata i, odskora, o djelovanju obitelji koje evangeliziraju u dekristijaniziranim područjima Europe i čitavog svijeta;
- promatrajući zvanja, proizišla iz ovog Puta, za redovnički život i prezbiterat, te nastajanje biskupijskih zavodâ za formiranje prezbiterâ za novu evangelizaciju, kao što je Redemptoris Mater u Rimu;
- imajući uvid u od Vas mi prikazanu dokumentaciju:
prihvaćajući upravljenu mi molbu, priznajem Neokatekumenski put kao itinerarij katoličke formacije, valjane za društvo i za današnja vremena.
Stoga žarko želim, da braća u episkopatu vrednuju i pomažu - zajedno sa svojim prezbiterima - ovo djelo nove evangelizacije, kako bi se ono ostvarilo prema smjernicama predloženim od njegovih inicijatora, u duhu služenja mjesnom ordinariju i zajedništva s njime te u kontekstu jedinstva mjesne Crkve sa sveopćom Crkvom.
Kao zalog ove želje podjeljujem Vama i svim pripadnicima Neokatekumenskih zajednica moj Apostolski blagoslov.
Iz Vatikana, 30. kolovoza 1990., XII. pontifikata.

IOANNES PAULUS PP. II.
"""I na kraju jedan članak:
"""
Neokatekumeni i liturgijske norme

Bilten “Notitiae” službeno glasilo Zbora za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, u zadnjem, tek objavljenome broju, donosi govor pape Benedikta XVI. koji je izgovorio 12. siječnja prigodom susreta s brojnim članovima Neokatekumenskog puta, te pismo koje je mu je Zbor, u ime Pape, uputio 1. prosinca 2005. godine. Kardinal Francis Arinze, pročelnik Zbora, kazao je za Radio Vatikan kako je najbolje pročitati Papin govor donesen u biltenu „Notitiae“ za studeni-prosinac, na stranicama od 554. do 556. Pročitat ću samo onaj dio kad Sveti Otac govori o liturgiji. Bila je to prigoda za radost. Sveti je Otac blagoslovio brojne obitelji Neokatekumenskoga puta prije njihovoga polaska u misije. Između ostaloga, Sveti je Otac rekao: „Važnost liturgije i poglavito svete Mise u evangelizaciji, više su puta isticali moji prethodnici, a vaše dugo iskustvo može potvrditi kako središnjost Kristova otajstva, slavljenoga u liturgijskim obredima, čini povlašten i bitan put u izgradnji živih i ustrajnih kršćanskih zajednica. Upravo kako bi se poduprlo Neokatekumenski put, i učinilo djelotvornijom vlastitu evangelizatorsku akciju u zajedništvu s cijelim Božjim narodom, nedavno vam je Zbor za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, u moje ime dao neke norme koje se odnose na slavljenje Euharistije. Nakon probnoga razdoblja koje je dopustio sluga Božji Ivan Pavao II., siguran sam da ćete te norme, koje sadrže što je predviđeno u liturgijskim knjigama odobrenim od Crkve, pozorno izvršavati.“ To su riječi Svetoga Oca. Rekao im je: „Putem tog Zbora sam vam dao upute; držite ih se“, istaknuo je kardinal. Govoreći o uputama kazao je kako je Zbor 1. prosinca 2005. godine, nakon dvogodišnjih razgovora, ako ne i dužih, odgovornima Neokatekumenskoga puta napisao pismo od dvije stranice. Ovdje ću govoriti o bitnome. „U slavljenju Svete Mise Neokatekumenski će put prihvatiti i slijediti liturgijske knjige odobrene od Crkve, bez ispuštanja ili dodavanja ičega“. Ovo je temeljno načelo. Slijediti odobrene knjige, ništa dodavati niti ispuštati. Sve drugo su pojašnjenja i tu ima šest preciznih točaka kako bi se odgovorilo na neke zahtjeve Neokatekumenskoga puta o pitanjima euharistijskoga slavlja. Prvo, o slavlju u subotu navečer: nedjelja je dan Gospodnji. Sveti je Otac odlučio za Neokatekumenski put, bar jednu nedjelju na mjesec, da njihove zajednice trebaju sudjelovati na Svetoj Misi župne zajednice. Za druge nedjelje, Neokatekumenski put svake biskupije treba se dogovoriti s dijecezanskim biskupom. Drugo, mogu se činiti uvodi prije biblijskih čitanja pod uvjetom da budu kratki. I na homiliju, koju treba izreći svećenik ili đakon, može se napraviti prigodni kratki komentar, ali neka nema oblik homilije. I to se može prihvatiti. Zatim, za pružanje mira: dopušta se da se Neokatekumenski put može koristiti dobivenom povlasticom, to jest da to čini prije prikazanja, sve dok se drukčije ne odredi. Što se pak tiče pričešćivanja, Neokatekumenskome se putu daje jedno prijelazno razdoblje, ne više od dvije godine, kako bi prešli od svoga načina primanja pričesti, primjerice posjedani oko stola pripravljenoga u sredini crkve, umjesto posvećenoga oltara, na za cijelu Crkvu normalan način. To znači da Neokatekumenski put treba u dijeljenju Tijela i Krvi Kristove slijediti način predviđen u liturgijskim knjigama. Na koncu, Neokatekumenski put treba upotrjebljavati i sve euharistijske molitve sadržane u misalu, ne samo drugu. Sinteza svega ovoga je da će Neokatekumenski put, u slavljenju Svete Mise, slijediti odobrene liturgijske knjige, imajući u vidiku netom izgovorene upute. To je sadržaj spomenutoga pisma. Na upit zbog čega je došlo do pisma, kardinal je istaknuo kako je pismo proizišlo iz onoga što je u istraživanju Zbora izišlo na površinu kako Neokatekumenski put već godinama slavi Svetu Misu, jer nakon odobravanja njegovih ustanova za razdoblje od pet godina od strane Papinskoga vijeća za laike, drugi su zborovi trebali odobriti ono što je u njihovoj kompetenciji: što se tiče našega Zbora to je područje liturgije. Kako bismo to ispitali imali smo mješovito povjerenstvo osoba Neokatekumenskoga puta i našega Zbora. U diskusiji su izišle na površinu brojne prakse koje oni čine tijekom Mise, to je bilo ispitivano i brojne nisu bile kako to predviđaju liturgijske knjige. To je osnovica. Sve je bilo razmotreno na brojnim zasjedanjima mješovitoga povjerenstva u razdoblju od dvije godine i više. Bila je, na zahtjev Pape, jedna rasprava sedmorice kardinala Rimske kurije, oni su sve ispitivali. Dakle, ovo je pismo završetak svega – kazao je kardinal.
"""

Iz svega toga zaključio sam kako oni ne krše niti jedan propis naše Crkve, te da sve rade po dopuštenju Pape.
Sjetio sam se jedne rečenice koju sam često čuo u srednjoj školi:
"Vrag može biti i dobar, može se prerušiti, može biti kao i anđeo, ali ne može jedno, vrag ne može biti poslušan!"
Tako da sam uvidio kako oni u svemu slušaju Papu i biskupe, te idu i na našu "konzervativnu" misu.
Tako, nemam što više puno za reč. Ostajem pri tome da neka samo nastave, jer svatko je vrijedan truda da mu se pomogne, da ga se spasi od propasti, da mu se pruži toplina i ljubav. Ako je netko zalutao u razne ovisnosti i krive putove, i ako se na ta njihova svjedočanstva obrati, svaka čast, spašena duša, bit će fešta u raju zbog jednog obraćenog, a tek kako će biti kada ih obrate na tisuće.
Svi smo mi ljudi, svatko je od nas poseban, svatko je od nas vrijedan. Oni imaju svoj pristup, i koliko vidim, ide im, Bogu hvala. Svakom čovjeku treba priči, svakome treba pokazati i usmjeriti na put. Hvala Bogu oni imaju svoj način. Meni osobno, on je čudan, ali vidim, ima ih, ima ljudi koji vjerojatno danas ne bi bili možda niti živi da nisu došli u kontakt sa njihovom zajednicom.
Ne bih više filozofirao, ali moram reći da koliko sam ja vidio, da tamo ljubavi ne nedostaje, da je ljubav i veselje, te opći optimizam vrlo prisutan.


Post je objavljen 16.05.2006. u 20:56 sati.