Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309

četvrtak, 27.04.2006.

Jaje jaje!

Bili smo Ljubi i ja danas zajedno u šopingu.Papica i tak to.Poznato je da muškarci i nisu nešto previše ludi za trpanjem namirnica u kolica,ali i to je bolje nego da budu odvučeni u neki butik i satima klimaju na jedno te isto
«Dragi,a kako mi stoji?:D»
Uglavnom,nisam ga vukla da kupim neku robicu,ne ovaj put,makar i to već podnosi onako pravo muški.Što mu radim…Al nije ni to ono što zapravo želim podijeliti s vama.
Nama,naime,svaka zajednička kupovina čini neizmjerno zadovoljstvo jer redovito završava jajem. Jaje,jaje!
Tako Malena viče u deliriju kad vidi jaje.
Ne toliko ono pravo,koliko čokoladno.Kinder.

To je vrhunac.
Doslovno.
Vrhunac svake kupnje,užitak nad svim užicima,barem kad se nalazite u velikom trgovačkom centru i nakon «umarajućeg» guranja i punjenja kolica odmarate na obližnjoj klupici,slatko mljackajući čokoladu,a onda ko pravo dijete otvarate onu plastiku i slažete figuricu (u slučaju da niste te sreće da dobijete onu u komadu).
Trenutno svako peto Kinder jajčeko u sebi skriva slatku malu živinu željnu sporta i rekreacije.Gdjegod se okreneš,nadolazeće SP jedva čeka da te zaskoči,nema gdje ga nema.
E sad.U našoj kolekciji već se nalaze vučina sudac zvan Jozo ,i perspektivni nogometaši-majmun Jeb i danas «posvojeni» Johnny The oFcan.
Tararam!
To bi kao trebao bit onaj zvuk u stilu trublja na dvorovima.
Daklem,shvatili ste poantu-Malena dobila jaje jaje i sad je sretna.
Više nisam sigurna čemu točno ovaj post,al osjećaj je prebolestan.

Usput budi rečeno,ako još nekoga uhvati jajomanija-zna kome se treba obratiti.Rado ću primiti vaše dupliće.Figurice,naravno,ne jaja.

srijeda, 26.04.2006.

Sve je s tobom napokon na mjestu.

Samo mi nešto ne da mira.
Možda mi netko pomogne.

Viđam po gradu već neko vrijeme plakate «Dobrodošli u Primošten» čitavom Držićevom i okolicom.Pa čemu,pobogu,to?Jesmo li preko noći,neke noći koju sam prespavala čitavu,ušli u sastav neke druge županije ili i u Primoštenu odnedavno postoje plakati pod nazivom «Sad ste u Zagrebu» i slično??

utorak, 25.04.2006.

Sitno brojim.

Teško ustajem zadnjih dana,znajući da se temperatura tako visoko penje.Školske dane još nešto sitno brojim,brojčica je dvozanmenkasta,s dvojkom na mjestu desetice.Malo,da.
Sve čekam da nas ponese vetar,ko maslačke…
I ne znam baš da ću žaliti.Ne za tim ljudima,ne za tim prostorom.Bit će čudno,svakako,više ne ulaziti na četrnaesticu svakodnevno,izaći na sedmoj stanici ili pak čitavu Savsku proći pješice.Pa ipak,nisam od onih što bi voljeli proći sve ponovo.Ne tamo i ne sada.
Teško se natjeram da napravim išta uz što se lako veže riječ knjiga i učenje.Ne ide.Ako me nije koštalo čira na želucu,živaca mnogih sigurno jeste.I ne pišem sve ovo kako bi mi vaši komentari pokazali kako nisam u pravu,jednostavno nemam volje primiti se učenja.
Ponet će nas vetar ko maslačke i neki će leteti lako,drugi padati…

petak, 21.04.2006.

Neka druga priča.Neki drugi ljudi.

Neki davni nemiri nisu joj noćas dali mira.Oči je otvorila prije zvuka budilice i s neviđenom lakoćom ustala.

«Nema ni 8»,pomislila je.

Razmišljala je kako da ispuni sljedeća dva i po sata.Išlo joj se na tu kavu.Neobičnu ne samo po tome što je prijepodnevna,već i po tome što s dotičnim nije imala prilike porazgovarati otkad su krenuli svatko svojim putem.Za tipkovnicom najdražeg elektronskog pomagala vrijeme joj je još jednom proletjelo,a činilo se kao da se još časak prije prenula iz još jednog šašavog sna i krenula put kupaonice.Na red je došao ormar.

»Što obući?»,pitala se.

Nipošto nije željela pojaviti se u nečemu njemu previše poznatom,nečemu što bi imalo ličilo na nešto što je nosila onda,na nešto što je tada mirisalo na druženje s njim.Neki ludi osjećaj govorio joj je kako mora biti drugačija od djevojke koja ga je nekad poznavala.Htjela mu je pokazati da je odrasla,da se promijenila.Ništa od toga nije imalo smisla.Ostala je ista.
Uskočila je u traperice za koje je sigurna da joj ne stoje kao onda kad je imala koju kilu više,no nije marila.Zadnje što joj treba bile su hlače u kojima će izgledati suviše stisnuto,ne daj Bože zamamno.Odabrala je i sasvim neutralnu majčicu,zakopčala sakoić i krenula iz stana.Još se jednom vraćala s namjerom da ipak promijeni odjevnu kombinaciju,no bilo je svejedno.Prokleto ju je veselila činjenica da kasni dobrih 10 minuta.Sa smiješkom je kročila prema dogovorenom mjestu.

Nije ga bilo.
«E,baš se ništa nije promijenilo.»,sarkastično je zaključila.

Nije ga dugo čekala.I birc koji su odabrali bio je neutralan,ni njegov,ni njen i zato je zbilja uživala slušajući isti onaj glas koji joj je nekoć toliko značio.Kao i onda,nad dijelovima rečenica koje je izgovarao zastala je i glavom joj je po ko zna koji put proletila jedo te ista misao.

«Uvijek je bio malčice samodopadan.Vjerojatno nisam na pravim dijelovima dovoljno otvorila čeljust i ispuštala odobravajuće znakove divljenja.»
Nekako je imala osjećaj kako on to ni ne očekuje.

«Pišem blog,znaš?Ima već preko godine dana.»,pohvalila se u trenutku kad je pomislila da su iscrpili sve zajedničke teme.
«Ma daj!Znaš,i ne čudim se.Oduvijek si imala smisla za riječi.Pisma i te stvari su ti uvijek ležale.Naći ćeš se ti na Filozofskom.»
I on je pisao blog.Nekad,pa prestao.Na jedva jedvite jade izvukla je od njega adresu planirajući prelistati stranicu od vrha do dna i tako nekoliko puta,čisto da vidi je li to još uvijek on.Svestran kao onda,to sigurno.Toliko svestran da mu je par puta usred rečenice uletila s takvim smijehom,da je morao zastati.Bilo je teško povjerovati da sve to stiže.

«Stvarno su ti lijepo uredili kvart.Zgradu sam ti jedva prepoznao.»,rekao je,kao da iz njega izlazi sjeta.Na majušnu kapaljku,ali ona ju je čula.
«I,kako si na kraju zaljučio da je to ipak moj ulaz?»,upitala ga je sa smiješkom.Smiješkom na istu onu kapaljku.
«Garaže.Sjetio sam se garaža.» I njemu je zatitrao osmijeh,ovoga puta nešto manje skroman.
«Garaže….»,ponovila je.
I nije trebala reći ništa više.Znala je kako se oboje predobro sjećaju garaža na koje su satima znali biti naslonjeni,kad bi je već bio dopratio kući.Kasnila je,no teško bi se odvajali da napokon krene put stepeništa.Kupila je kod kuće prodike i juhe,no nisu je baš dirale.Tako to valjda mora biti kad si zaljubljen od uha do nožnog palca.Kad imaš 15 i cijeli svijet je samo vaš.
Jutro je prošlo samo tako.Shvatila je da su oboje ostali isti,svako na svoj način.Sjetila se i kako je na kraju sve završilo,baš zbog te posebnosti njih oboje.Bili su istovremeno tako isti,a tako različiti.Pretvrdoglavi i svojeglavi.

Prolazeći kraj crkve gdje su se rastajali kad ne bi s njom prošao čitav kvart i doveo je do istih onih garaža,sasvim nenadano čulo se njegovo:
«Ti si bila na mojoj krizmi,jelda?Baš ovdje.»
«Ajme,da.Kad je to bilo…»
«Čuj…A si ti meni kad zamjerila kaj ja nisam došao na tvoju?»,upitao je kao da još uvijek zbog toga žali.
«Ma ne budi smiješan.Da si onog davnog petog petog našao vremena za mene,nikad ne bih upoznala Njega.»
Ovoga puta licem joj se razvukao najveći mogući osmijeh.Okrenula se i lagano krenula svojim putem.

Tako to biva.Baš kao što sam njoj jednom rekla:

četvrtak, 20.04.2006.

Ne volim

Ne volim kišu.Kad pljusne onako nenadano,a ni kad pada čitav dan,onako curkavo,bezveze.
Ne volim vjetar.Kad zapuše svom snagom i odvali mi čitav obraz,a ni kad bez prestanka lagano pirka i kad mi kosa leti svud uokolo.
Ne volim kad se udruže.
Ne volim kad se obučem pretoplo/prelagano pa me vani dočeka vreli/ledeni val zraka zbog kojeg prije ili kasnije završim u krevetu s temperaturom.
Ne volim ovo šašavo vrijeme i tolike amplitude u temperaturi,ne volim što rade od mene budalu.
Ne volim osjećaj koji mi govori kako pravo proljeće nikad neće doći,stalno se vrtimo negdje između jeseni i zime.
Ništa od toga ne volim,a sve se jučer dogodilo.I zato se nadam da je bar danas jedan od onih rijetkih dana kad možeš izaći van,prethodno poslušavši vremensku prognozu i ne zeznut se.
Tolko me papirologije čeka da mi je muka kad se samo sjetim.Al treba malo i ustat od ovog zla,već me guza žulja,a tek je jutro.


Al tebe volem,i to je fakat...

utorak, 18.04.2006.

Pavličić mi ne da mira (slika nema veze s naslovom;)

Ustanem,i prije nego što otvorim oči,onako u prolazu do kupaonice,prvo što radim-stišćem dvije male tipke i palim komp.Tek onda mogu krenuti s fiziološkim potrebama.I taman dok se istim putem vratim-hop-već sam za stolicom.
Zašto vam ovo pišem?
E pa zato što jutros,primjerice,uopće nisam primjetila da sam komp doista upalila,ali jesam,baš kao i svako drugo jutro.
I nije bitno je li nastava ujutro ili popodne,koliko zapravo imam posla i učenja.Prvo net,blog,pošta,pa sve ostalo.
Gadna ovisnost,nema kaj.Postaje nepodnošljivo.Tim više što znam da se moja maturalna radnja neće napisati sama od sebe,a fale mi još dobre ľ.Ali ne-prvo se obavlja sve ono neobavezno,pa ako treba i više puta dnevno.
A da sam zadnjih mjesec dana samo pola vremena utrošenog na netu posvetila tipkanju o "Književnom stvaralaštvu Pavla Pavličića»,osim moje radnje bilo bi gotovo još barem dvadesetak njih!
I što se uopće žalim?Neki imaju predavanja već danas,mene čeka još tjedan dana praznika.Bolje da ih počnem koristiti kako spada…

subota, 15.04.2006.

Pomalo za svakoga...

petak, 14.04.2006.

Feel bad mouse

Tek je otišao,a već mi nedostaje.I rekla sam mu da će biti tako,samo se nasmijao.
«Ljubi,pa to su samo dva dana.Ne budi kenjkav.»
Mda.
Samo dva.E pa da je i samo par sati meni je previše,da znaš.Ne zato što te ne volim dijeliti s tvojom vlastitom obitelji,već zato što se predobro znam.Znala sam da ću plakati i plačem.Znam i da ću te vidjeti u ponedjeljak,ali ne vrijedi.
Fali shmi.
Samo nas dvoje znamo i koliko.

Ne,nije pms.To sam samo ja.Sama i cmoljava.
Ne znam ni zašto sve ovo pišem.

Postoje u nama neke neprevodive dubine,postoje u nama neke stvari neprevodive u reči..Ne znam..

četvrtak, 13.04.2006.

31.Nije da brojim.

Uz nadljudske napore tjeram ruke da napišu koj redak.Nakon teško podnošljivih 39.3C i cijelog dana uz tablete,šumeće,bolove i groznicu-temperatura se spustila na manje od 38.Oči hoće da iskoče koliko me boli u očnim dupljama,a niz grlo se samo slijeva…
Planovi za još jedan trinaesti nisu bili ni blizu trenutnoj stvarnosti,al tako mi i treba kad izlazim na zimsku temperaturu s netom osušenom kosom.Izludit ću od ovog vremena!I što mi vrijedi što praznici traju kad mi dani prolaze u krevetu.
Bez njega.
Mislim,uz njega da,al moglo je i bolje.
Tako mi i treba


Toliko sam bila zaokupljena važnim i manje važnim stvarima da sa sasvim zaboravila da je prije svega par dana mome blogiću bio rođendan.E pa u to ime

utorak, 11.04.2006.

Sva sam nekako...utorkasta;)

Ja ne znam više kako je biti nezaljubljen.Jedva da znam i da sam zaljubljena,jer to mi je stanje postalo tako svakodnevno da drugo ne poznajem.Ne monotono,već jednostavno svakodnevno.He makes me I takvih je trenutaka nebrojeno mnogo,stvorenih uz otkucaje naših srca.

Koliko smo doista daleko "zaglibili" danas možda najbolje govori činjenica da mojoj malenkosti više ni kiša ne smeta.Doduše,kad smo poslije zajedničkog ručka legli da odmorimo,ubrzo potom i zaspali,pojma nisam imala da kiša pada.Tek nakon tri sata ugodnog drijemeža i negodovanja što je vrijeme za ustajanje,a tako bi ostali stisnuti jedno uz drugo,pogled mi je odlutao do prozora.Padalo je.Ne da me nije bilo briga,već sam bez razmišljanja pobacala na sebe ostatke robice i ponudila se da ga otpratim do stanice.Zbilja ne volim kad onak glupo pada,a ja moram gacat po tom svemu.No danas nije bilo važno.Ne kad sam uz njega.I ne kad je utorak.
Još jedan naš utorak.Ma svaki je naš,i kad nismo zajedno,no utorci su dosita posebni.Ne znam kad smo to prvi put primjetili,ali otad ne prođe tjedan,a da utorak nije baš onako...Utorkast
I sad,dok prolazi još jedan,ne žalim.Ni za čim i ni za kim.Preda mnom je još hrpa materijala koje treba proučit i naučit,al sve se to stigne jer utorak je.Čak i kad tome ne dodam da je već sutra srijeda i početak proljetnih praznika...

nedjelja, 09.04.2006.

Nema naslova

Ne treba mi.
Ne nakon ovakvog vikenda.

Ne bi čovjek rekao da će nakon toliko obaveza i tek dan-dva odmora biti mjesta za sve.Ne za nešto,već sve.Ne da je vikend bio duži nego ikad,nego doista jest.Ne mislim pritom na vrijeme,već trenutke.Svaki je bio tu sam za sebe,a opet dio cjeline.Dio dana.Tako velikog i svačijeg,a opet samo našeg.
Ne znam hoće li to proljeće napokon doći ili ne,je li ovo sunce zadnjih dana pokazalo pravo lice,dok se mudro skrivalo iza oblaka…Znam da je vikend na izmaku.A prvi put nakon doista mnogo vremena,sati,minuta i svega onog između mogu reći da su moji dani bili ispunjeni.Srećom,smijehom,istinskim odmorom,snovima (onim realnim i onima koji će takvima tek postati) i suzama (onim pravim,radosnicama).
Nema potrebe zahvaljivati svima koji su vikend učinili baš takvim,posebnim i zato to neću činiti.Takvi će se u mojim riječima već pronaći.
Nema smisla ni počinjati svaku rečenicu s ne,neću,ne treba i ne znam,no i to mi je gotovo uspjelo.
Baš to.
Nema razloga.
A opet…Gomila ih je.

Ljubi,frubi,veliko moje,najveća ti i najslađa svemirska pusa

srijeda, 05.04.2006.

Još malo o tramvajima,kontrolorima i pokazima

Kako nisam još našla vremena da se prošetam (slikovito rečeno,daleko je meni to pješice) do Ozaljske,u ZET i pokažem im pokaz,a onda s guštom gledam kako kazna nestaje kao rukom odnešena,a rok mi istječe u subotu,još me uvijek sve to kopka onako pomalo,iznutra.
Ne samo da sam tog famoznog u 31.3. u pokazu imala vrijedeću markicu za ožujak,već sam imala i onu za travanj.

A na njoj,kako možete primjetiti jasno stoji žigić kojim je cijena od 60 kuna poništena i kraj nje stoji nova,ona od 42.Kune,naravno.


A zašto?
E pa evo zašto!


Ne,nisam u Mladeži tamo navedene stranke,niti imam veze s tim na taj način.Ali sami članak dovoljno svjedoči o tome kako je i moja malenkost itekako zaslužna što svi srednjoškolci sada mogu gledati u 18 kuna jeftiniju markicu.Pa vi sad recite da je to niš.
Ja se neću složit.
I onda me još tak podmuklo traže da pokažem tu istu markicu i pokaz.
Joj,što nisam imala članak sa sobom da im pokažem s kim imaju posla!

nedjelja, 02.04.2006.

Updejt zadnjem postu

Sjetio me prekjučerašnji susret s tetom kontrolkom na jedan malo stariji...

Stojimo u tramvaju,vozimo se do škole,jutro sumorno i hladno,gužva na Savskoj uobičajeno ubitačna.Prilazi nam kontrolor i traži da pokažemo karte.Nas par odma grabi za torbe,novčanike i vadi pokaze-što mjesečne,što godišnje.Međutim,ne i on.Pravi vragolan od čovjeka,uvijek spreman za šalu.Dijalog je tekao točno ovako (a da bude razumljivije navest ću i da je gospon kontrolor progovorio prvi,kako i doliči)

"Karta."
"Cipela."
"Kakva cipela???"
"Ma kakva karta!?!"

I tu je stalo.Striček se gotovo neprimjetno izgubio na vratima ne znajući što odgovoriti ovako maštovitom izboru riječi.Mi ostali u čudu smo zinuli.To može samo on.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv