Sjetio me prekjučerašnji susret s tetom kontrolkom na jedan malo stariji...

Stojimo u tramvaju,vozimo se do škole,jutro sumorno i hladno,gužva na Savskoj uobičajeno ubitačna.Prilazi nam kontrolor i traži da pokažemo karte.Nas par odma grabi za torbe,novčanike i vadi pokaze-što mjesečne,što godišnje.Međutim,ne i on.Pravi vragolan od čovjeka,uvijek spreman za šalu.Dijalog je tekao točno ovako (a da bude razumljivije navest ću i da je gospon kontrolor progovorio prvi,kako i doliči
)
"Karta."
"Cipela."
"Kakva cipela???"
"Ma kakva karta!?!"
I tu je stalo.Striček se gotovo neprimjetno izgubio na vratima ne znajući što odgovoriti ovako maštovitom izboru riječi.Mi ostali u čudu smo zinuli.To može samo on.
Izljubile se usne moje male večeras.
I to kako!