Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309
subota, 27.05.2006.
Tadam! iliti Noć kada je plesao Sheraton /25.05.2006./
Objašnjenje slike uslijedit će tokom večeri.
Baš kao i ostatak priče...
Ovo je,kako ste već uspjeli primjetiti-moja malenkost.
Možda bi bilo zgodno spomenuti kako moji roditelji ne posjeduju auto.Čak štoviše-nijedno od njih nikad nije položilo vozački ispit,nisu ni pokušavali.Shvatili ste-auto nikada imali nismo (da,da,i takvi ljudi žive).Pa ipak...Pred Sheraton sam dovezena u niskopodnoj Hondi,zbigecanoj za street race.Što znače veze u današnjem svijetu...
Nakon spektakularnog izlaska iz Hondice,doimam se nekako odustno.Mora da pogledom tražim pratioca.Uzalud...
Da je na slici još jedna-bile bi sve.Čitava banda.
Muškići na broju.Točno sedam njih.
Kad profesori prolupaju...
...a nekima postane pretijesno pa kravata završi oko vrata.
Pred jutro,u stanci između pjesme i plesa (a te se noći svirao i Balašević), neki su pod stolom, ispruženi na tri stolice pa se ne vide. Nisam ja!
Nakon pola 5,kad smo potjerani,hitro smo skupili boce u kojima se još moglo naći tekućine,strpali ih u poluprozirne vrećice (da su sasvim takve-vidjeli biste o čemu pričam,baš kao i cipele na petu koje sam skinula čim je pukao remen i nastavila u balerinkama) i smireno pozirali za zadnje fotke...
srijeda, 24.05.2006.
Kvazi norijada
Da,već sam doma.
I mrzim kišu.Prokleto.
I još uvijek.
Neka netko samo proba pitati zašto.
utorak, 23.05.2006.
Zbogom školi
Osim što je utorak, posve poseban bez obzira na sve ostalo-danas su odrađeni i zadnji sati u školskoj klupi. Ne osjećam ništa, zbilja. Čak ne razmišljam pretjerano o svemu. Ono što dolazi narednih dana ionako je daleko od ikakve ozbiljnosti.
Namjeravala sam dan s Ljubavi provest na Jarunu, al vrijeme nekako nije obećavajuće, pa odustasmo. Sad umjesto da spavam tipkam bedastoće. Nisam sasvim sigurna zašto i ima li sve skupa smisla. Vjerojatno ne, al nije bitno. Valjda si s vremena na vrijeme smijem dopustiti u neki neorganizirani post..?
Mda…
Sutra je norijada. U prisebnost ne sumnjam. Barem svoju. Možda padne i koja fotkica. Ako ne-naći ćete ih nakon četvrtka sigurno. Maturalna haljina je definitivno nešto čime bih se voljela pohvaliti.
nedjelja, 21.05.2006.
Home again
Današnja je nedjelja vrištala od želje da nikad ne završi. I dok se kiša prelijevala preko sivih oblaka, a nas dvoje gacali po lokvama do autobusa, ja sam više no ikad željela isto. Ipak, sama spoznaja da nedjeljom više ne moram sama u autobus, da on ne ostaje na kolodvoru i tužnih očiju čeka neki drugi vikend, već putujemo zajedno, izlazimo u Zagrebu zajedno, zajedno smo odsad pa nadalje-budila je u meni onaj dobro znani nemir.
Pola je puta on spavao u mome krilu, pola ja u njegovom. Zaokupljene maženjem i paženjem, oke su tjerale usne u osmijeh kakav se na mome licu u zadnje vrijeme rijetko viđa. Fali mu, kaže. A meni teško. Samo me dva dana dijele od kraja srednje škole, norijade, a samo tri od maturalne večeri. Sve je tu negdje. A ja se veselim i onome što će proći i onome što tek dolazi. Pa ipak, divno je živjeti sa spoznajom da će uvijek postojati netko kome sam sve i tko će biti tu ma koliko nepodnošljivo bilo.
petak, 19.05.2006.
Gone fishin'
Nema me.
Ne ovdje,ne sada.
Dok ovo čitate,kotači autobusa kotrljaju se znanim nam cestama.
Lebdim negdje između sna i jave znajući da nas samo sat vremena dijeli od mjesta koje nije ovdje.Nije sada.
I zato ga volim.
I Njega i mjesto.
subota, 13.05.2006.
32
Izgubih se u brojanju.Nije ni bitno.
Ljubav koja se osjeća ne samo u nama,već i u široj i daljoj okolini-nije ovdje da bi se o njoj pričalo.Ona se živi.Postoji kao takva da bi disala u nama i bila proživljena svim čulima.Čak i onda kada se ne čini da je doista tako.
Al nekako nije naš trinaesti danas.
Doći ćemo na svoje idući vikend,kad pobjegnemo daleko od svega i sviju,u idilu varaždinske okolice.
U moj drugi dom.
četvrtak, 11.05.2006.
Ultra light
Tako se nekako osjećam.
Ultra light.
Proteklih dana bilo je previše situacija koje tjeraju na suze,bez očitog razloga.Onih koje čine da se osjećam rasuto,polomljeno,pa kao velika slagalica čekam da me slože.Ne mogu sama…
Izbjegavala sam pisanje takva nikakva,umorna od ponavljanja,od tuđih očekivanja,stranih pitanja,odgovora koje nisam imala.Nemam ih još uvijek.No znam da će i ovo završiti,prestati,a ja nikad neću kročiti sama.Ne dok postoji on…
I baš zato sam takva.
Ultra light.
Ono što me dizalo iznad svega naši su zajednički ručkovi i popodnevni odmor.Dan za danom.Hvala mami koja bi učinila da nas ručak nekim čudom dočeka na stolu svaki put nakon povratka kući.
Prisutnost njegova tijela kraj mog,sklupčanog među svim onim plišancima,napola sklopljene oči,glava na njegovim prsima,ruka u njegovoj,ujednačeno disanje i kucanje naših srca-ništa ne smiruje brže i lakše.
Postalo je nezamislivo za stolom sjediti sam,o ćorki poslije ručka da ne govorim.Otišlo je toliko daleko da me Moje Maleno danas na putu do stana tako tužno pogledao da sam se zapitala što ne valja.A on je,onako bebasto samo rekao:
«Ljubi,ja ne mogu više zaspat bez tebe.Popodne nikako.» I složio facicu.
Tko bi tražio išta više?
ponedjeljak, 08.05.2006.
Što me posebno veseli zadnjih dana ili Kako je moj Rudi dobio konkurenciju
Ono čudo od plišanca koje vam se smiješi sa slikice iz prošlog posta (a nema na sebi traperice,da ne bude zabune
) moj je Rudi.Poklon još za Božić 2003. Polarni medo «otet» iz rodnih krajeva s jednom jedinom namjerom-kako bi meni kratio duge,besane noći u prevelikom krevetu.Služio je svsri (najljepše molim bez suvišnih izvedenica i kvačica na prethodnoj riječi),a još uvijek ne prođe noć da ne legnem u krevet,zagrlim svog medonju i tek onda utonem u san.
Rudi je pred neko vrijeme dobio konkurenciju.Prvo je tatek dofuro gotovo jednako velikog mišonju početkom ove godine iz Njemačke,onda mama još jednog malo manjeg mišeka (taj je rođeni Hrvat) i,ako ćemo iskreno-više liči na jazavca no neradim razliku između njih,svi su jednako moji.
Krevet je već tada bio manji za troje preslatkih stvorenja.
A onda sam ugledala njih!
Opće je poznata činjenica da šetnju sa mnom nikako ne počinjete/ne završavate/općenito ne obavljate unutar radijusa koji u sebi sadržava Algoritam ili Turbo limač.Ako do navedenog ipak dođe-treba djelovati odmah i udaljiti me od istog čim prije jer u protivnom nećemo tako skoro šetnju završiti.Kad Malena zaglavi u nekoj od gore navedenih prodavaonica-nema vam spasa.Nemojte reć da vas nisam upozorila.
Nakon što poškakljam sve Furbije redom,upalim sve one drndalice od plišanaca pa se redom počnu njihat i izrazito prepoznatljivim frekvencijama ispuštat glasove koji bi trebali bit kakva pjesmica,na red dolaze oni.Mali,veliki,bebice,odrasli,medeki,pingači,lavići, sretni,namrgođeni,zaljubljeni,ma svakakvi.
Povratak kući preko Importena redovito znači i «bacanje pogleda» u Turbo limač,ne bi li još koji put duboko uzdahnula nad slatkoćom tih medonja.Ljubav je sa mnom,iskreno vjerujem,već lagano bio na rubu živaca (mislim,nije da takvih situacija i ispada nema i inače...).Na moja pitanja
«Kupi shmi?» i neodoljiv pogled mojih smeđih okica počeo je odgovarati:
»Kad završiš srednju.»
Da se vidi kak sam zrela,naravno.
Na te riječi još bih više podivljala,al postojala je mogućnost da dobijem jednog i to za kojih mjesec dana.Uf veselja! Nego,da se napokon vratim na početak priče.
Nadala sam se jednomu,ko što rekoh-kroz koje vrijeme,ali ništa me nije moglo pripremiti na iznenađenje koje me dočekalo na datum također iz prošlog posta.
Kupio Ljubi!
I sad mi krevet osim Rudija i dva mišeka grije i preslatki rozo-ljubičasti (nije za čudit se bojama
) medo-zeko.Ne,nije to nikakav mutant.Zapravo je medo,al na glavi ima kapuljačicu s uhekima od zečeka koja se da skinut tak da je malo medo,a malo zeko-medo.
Eto.
Opće ne sumnjam da su do kraja posta došle eventualno osobe koje sa mnom dijele spol i možebitno razumijevanje za ovakve ispade.
I onda nek mi neko kaže da se ne znam veselit malim stvarima…
subota, 06.05.2006.
Jedan bez puno riječi i ponovno s danom zakašnjenja u objavi
I iako je tada,prije četiri godine peti peti bila nedjelja,ništa tom datumu ne može umanjiti vrijednost,već spomenutu ovdje.
srijeda, 03.05.2006.
Onaj dan u tjednu ili Kako sam zaradila 8 kuna
Nije objavljeno sinoć zbog tehničkih problema
Gotovo da osjećam pritisak zbog utorka.Dan je bio divan,nema kaj,samo tišti me i sama pomisao da neću imati vremena otipkati koju riječ baš večeras.
Zato što je dan bio divan.
I zato što još uvijek jest.
I zato što osjećam pritisak.
I zato što je utorak.
To me nekako najviše drži.
Ljubi me čekao pred školom večeras pa smo zajedno krenuli kući.Našoj.Mojoj.Sve je to odavno isto.I napokon se mi dokoturali do mog stančeka,kad Maleno moje se skida (mislim jakna i to,za bilo kaj drugo nije bilo teoretske šanse,ipak je stan premalen i istovremeno prepun,bar danas) i opade mu iz džepa medo.5 kunića.Ja,onako blesava potrčim na zvuk kovanice i zgrabim je,nije prošlo par nanosekundi (Ljubav je sad sigurno ponosan na mene).
Tako vam je to kod nas doma.Kad nekome ispadne lova,bilo iz džepa,bilo iz ruke,ko prvi dohvati-njegovo.Vrijedi samo za kovanice,al čovjeka veseli.
Dohvatim ja medu i spremim ga u džep.Moje Malo me gleda i znam da zna o čemu je riječ.Pa ipak mudro šuti.Ja shvatila-nofci moji,prošla fora.Kadli nešto kasnije Ljubac moj progovori:
«Maleni,ajde mi vrati nofcove.To mi je taman za večeru.»
«Al večero si već danas,srećo.»
«Znam,ovo je za sutra.»
Al uto meni sine.
«Da,a one 42 kune kaj si mi dužan za pokaz kaj sam ti ga danas kupio?Ha?»
Inače nema kod nas moje-tvoje,al situacija bi mogla završit mojim porazom,a to nikako ne želimo.Ja prva,a pri pomisli na promjene u mom raspoloženju-i on.
Vadi moj Ljubi novčanik i iz njega 50 kuna.
«Eee,tak već može.Izvoliš.»,kaže ista ona promišljena Malena i pruža mu 5 kuna.
«Dobro,mali,a da mi sad daš markicu za pokaz koju si kupio?»
«A sad još i to,jel?», govorim ja glumeći nadurenost, «Ma na ti.»
«Dobro,ljubi,a ostatak?», pita Pametno Moje ko pravi mali FER-ovac,zaključivši da 8 kuna svakako nedostaje.
«E,da ne bi!»,progovara iz mene matematičar, «Dobio si markicu za pokazi vratila sam ti 5 kuna.Ove 3 valjda mogu zadržat ko nagradu.»
«Nagradu za manipulatoricu kakvu svijet još upozno nije»,mora da je pomislio.
I tako…Oboje s osmijehom na licu.
Ja zbog 8 kuna više u džepu,moj Ljubi Frubi zbog jošp jednog popuštanja svojoj ženi-Zmaju.Oboje zbog utorka.
ponedjeljak, 01.05.2006.
Nedjelja.Još jednom.
Ako mene pitate-danas je nedjelja.
Još jedna poslije one jučer.
I dok sam jučerašnju čitavu provela u pidžami,što uz komp,što u krevetu,danas bi se čak mogla nazvati korisnom.Ako se u to korisno može ubrojiti trošenje vremena na kompu i pred telkom,ovoga puta obučena.I ne sama.
Nikako.
Moje Maleno došlo iz susjedne županije sinoć,a na vratima mi se pojavio jutros već oko 11 tako da smo praktički čitav dan,sve dosad proveli zajedno.
Ko da je utorak!
A ono nije ni nedjelja...
