Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309
četvrtak, 11.05.2006.
Ultra light
Tako se nekako osjećam.
Ultra light.
Proteklih dana bilo je previše situacija koje tjeraju na suze,bez očitog razloga.Onih koje čine da se osjećam rasuto,polomljeno,pa kao velika slagalica čekam da me slože.Ne mogu sama…
Izbjegavala sam pisanje takva nikakva,umorna od ponavljanja,od tuđih očekivanja,stranih pitanja,odgovora koje nisam imala.Nemam ih još uvijek.No znam da će i ovo završiti,prestati,a ja nikad neću kročiti sama.Ne dok postoji on…
I baš zato sam takva.
Ultra light.
Ono što me dizalo iznad svega naši su zajednički ručkovi i popodnevni odmor.Dan za danom.Hvala mami koja bi učinila da nas ručak nekim čudom dočeka na stolu svaki put nakon povratka kući.
Prisutnost njegova tijela kraj mog,sklupčanog među svim onim plišancima,napola sklopljene oči,glava na njegovim prsima,ruka u njegovoj,ujednačeno disanje i kucanje naših srca-ništa ne smiruje brže i lakše.
Postalo je nezamislivo za stolom sjediti sam,o ćorki poslije ručka da ne govorim.Otišlo je toliko daleko da me Moje Maleno danas na putu do stana tako tužno pogledao da sam se zapitala što ne valja.A on je,onako bebasto samo rekao:
«Ljubi,ja ne mogu više zaspat bez tebe.Popodne nikako.» I složio facicu.
Tko bi tražio išta više?
