Teško ustajem zadnjih dana,znajući da se temperatura tako visoko penje.Školske dane još nešto sitno brojim,brojčica je dvozanmenkasta,s dvojkom na mjestu desetice.Malo,da.
Sve čekam da nas ponese vetar,ko maslačke…
I ne znam baš da ću žaliti.Ne za tim ljudima,ne za tim prostorom.Bit će čudno,svakako,više ne ulaziti na četrnaesticu svakodnevno,izaći na sedmoj stanici ili pak čitavu Savsku proći pješice.Pa ipak,nisam od onih što bi voljeli proći sve ponovo.Ne tamo i ne sada.
Teško se natjeram da napravim išta uz što se lako veže riječ knjiga i učenje.Ne ide.Ako me nije koštalo čira na želucu,živaca mnogih sigurno jeste.I ne pišem sve ovo kako bi mi vaši komentari pokazali kako nisam u pravu,jednostavno nemam volje primiti se učenja.
Ponet će nas vetar ko maslačke i neki će leteti lako,drugi padati…
