Ne treba mi.
Ne nakon ovakvog vikenda.

Ne bi čovjek rekao da će nakon toliko obaveza i tek dan-dva odmora biti mjesta za sve.Ne za nešto,već sve.Ne da je vikend bio duži nego ikad,nego doista jest.Ne mislim pritom na vrijeme,već trenutke.Svaki je bio tu sam za sebe,a opet dio cjeline.Dio dana.Tako velikog i svačijeg,a opet samo našeg.
Ne znam hoće li to proljeće napokon doći ili ne,je li ovo sunce zadnjih dana pokazalo pravo lice,dok se mudro skrivalo iza oblaka…Znam da je vikend na izmaku.A prvi put nakon doista mnogo vremena,sati,minuta i svega onog između mogu reći da su moji dani bili ispunjeni.Srećom,smijehom,istinskim odmorom,snovima (onim realnim i onima koji će takvima tek postati) i suzama (onim pravim,radosnicama).
Nema potrebe zahvaljivati svima koji su vikend učinili baš takvim,posebnim i zato to neću činiti.Takvi će se u mojim riječima već pronaći.
Nema smisla ni počinjati svaku rečenicu s ne,neću,ne treba i ne znam,no i to mi je gotovo uspjelo.
Baš to.
Nema razloga.
A opet…Gomila ih je.
Ljubi,frubi,veliko moje,najveća ti i najslađa svemirska pusa 

Opet.