Malenin svijet https://blog.dnevnik.hr/malena1309
utorak, 31.05.2005.
Od noćas ponovno nisam sama u krevetu ;o)
Proteklih par tjedana bili su za mene, kao što znate iznimno teški. I iako sam se i žalila nekoliko puta kroz tekstove manje ili više sarkastične-pravi razlog jer ovdje i sada.
Zainteresirala sam vas, znam:)
E pa ovako…Ne možete ni zamisliti moju tugu i nezadovoljnost (da ne kažem nezadovoljenost) svo ovo vrijeme. On…Bio je tako sam. Uopće ne sumnjam da je u glavi stalno premetao misli o tome kako sam ga ostavila, kako se nikad neću vratiti, nikad više osjetiti ga blizu sebe.
A ja…Krevet se hladio, sve nekak prazno, tužno, nostalgijom preliveno. Falio mi je. O, falio mi je tako prokleto. Moje Ljubavi nigdje i umjesto da u krevetu imam bar to slatko stvorenje ja sam samo čekala. Mama je govorila-strpi se, bude to već, ne može sad. A to «sad» nikako da dođe. I čekam ja, čekam. A moje malo slatko tužnih okica gledalo me iz dana u dan, kao da pita-šta, sad ti više nisam dobar? kad me trebaš-hop i u krevetu sam ti,a sad… ostaviš me samo tako. I zbilja-ja uživala u svom udobnom krevetiću, a on sjedio na podu ni manje ni više već 3 tjedna!
Činilo se kao vječnost. Ali i tome je došao kraj. Došlo je ono dugo očekivano «sad». I moje malo slatko tužnih oka izašlo je sinoć iz veš mašine ko novo. Oprano, neprašnjavo, mirisno i ono najvažnije-spremno za još cijelo brdo stiskanja i slinjenja.
I sad sam tako sretna. Predstojeći dani bit će (osim nagruvanog rasporeda zbog škole) i nešto lakši u emocionalnom smislu. Moj slatki mali Rudi bit će opet kraj mene. Moći ću njegovo bijelo plišano tjelešce stiskati kraj sebe svaku noć prije spavanja i svako jutro nakon buđenja. Tako ću bar na trenutak biti bliže svojoj Bebici.
Eto…Toliko od mene. Vama pozdravček:))
četvrtak, 26.05.2005.
Život je lijep
Uz Njega sam spoznala svrhu svog života. Naučio me kako voljeti, kako primati i davati. Kako ostati na zemlji i kad ti je najbolje, ali i kako ne pasti jer znaš da je netko uvijek tu, za tebe, čak i onda kad ti se čini da si sasvim sam. Razmišljam ponekad kud bi sa sobom da Ga nisam upoznala, da ne znam da postoji. Neki kažu da planiraju jedva dan unaprijed. S Njim-moj je život sasvim isplaniran. Ne u tolikoj mjeri da se izgube spontanost i one male sitnice koje nam svima toliko znače, jer-to je najgore što se može dogoditi.
Zapravo…Mislila sam pisati o ljudskoj primitivnosti, površnosti i suludom ponašanju. Sreća da je u pravi čas nešto u meni reklo: Zašto kritizirati društvo u cjelini ako možeš slaviti ljepotu života kroz makar jednog jedinog (ali mog:) pojedinca?
Istina je da sam iz dana u dan sve razočaranija u ljude i događaje. Nikako da shvatim dal to sa mnom nekaj ne štima kaj nisam takva il kaj??? Ma smiješno je sve to. I nevrijedno ovih redaka.
Tražim tako malo. A često baš to malo ne mogu pronaći. A On? On nije moje malo ništa- On je moje Veliko Sve. I kad je najteže i kad se čini da smo najdalje-prožima me neka luda struja, od vrata naniže, kad samo pomislim da postoji, da diše sa mnom i zbog mene. I dok ovo pišem-jako dobro znam da duuugi vikend počinje,i da je cijeli naš. I umjesto da se dalje žalim reći ću samo-netko će noćas lijepo pajkit:)
Budite dobri.
ponedjeljak, 23.05.2005.
Ne podnosim:
glupa hihotanja
namješteni smiješak
ljude koji sjede na dvije stolice
prodane duše
prijateljstvo iz koristi
lažnu samilost
pokvarenu dvoličnost
izokrenutu stvarnost
površne osjećaje
izljeve bijesa
ljubomorne oči
isforsanu patetiku
isprazne riječi
nepotrebne svađe………
A više od svega ne podnosim
svoj lajavi jezik
Nedostaješ mi.
Znaš, nekad sam žalila kad bi razmišljala o našim prošlim susretima i shvatila da smo vrijeme mogli bolje iskoristiti. Sada znam da vrijeme s tobom ma kakvo bilo ne može biti loše potrošeno…
subota, 21.05.2005.
Gledala sam...
danas prekrasan film Corrina,Corrina.
Ponovno me oduševio u svakom pogledu. Nema smisla sad pisati o svemu, al jedna mi se misao posebno urezala u pamćenje.
«Ptica i riba mogu se zaljubiti. Ali gdje će saviti gnijezdo??»
Dvije rečenice koje tako mnogo govore, ali istovremeno i straše.
Što vi mislite?Riba i ptica?And they live hapilly ever after ili ipak..??
četvrtak, 19.05.2005.
Al smo nadrkani...
Isprika svima zbog neumjesno upotrebljene riječi u naslovu. Ali toliko sam razmišljala što napisati ovdje gore ,i da li uopće pisat o temi koja zadnjih dana više nego malčice zaokuplja moju pametnu glavicu.
Ne razumijem. Zar je doista tako grozno što od drugih očekujem iskrenost u svakoj situaciji i što uzvraćam istom mjerom? Zar je taaaaako strašno što ne shvaćam otresanje na nekog bez jasnog razloga??
Razočarana sam. Tako razočarana u ljude za koje sam još prije kojih mjesec dana odlučno tvrdila da mi zbilja mnogo znače. To je u isti tren za plakat i za smijat se. Za ne vjerovat. A zamalo sam žrtvovala vezu i Čovjeka koji mi je doista sve, samo kako bih dokazala čvrstoću svoje volje i svojih ponekad tako blesavih uvjerenja. Doista sam vjerovala da smo frendovi. Ako ništa drugo-onda to.
A danas….
Shvaćam da ljudi tako uživaju verbalno obavit i malu i veliku nuždu na mene. Onak, redovito. Nije više pitanje postoji li muško-žensko prijateljstvo, sada je pitanje kako se uopće prijateljstvo manifestira i što sve možeš (ne) očekivati od svojih kvazi frendova.
Eto…
Ja sam ovo morala napisat. A vama ako se ne sviđa-nemojte čitat……
nedjelja, 15.05.2005.
Tako sam…
umorna. Ne znam je li to samo zbog ugodno-korisnog, a još više od toga i prijeko potrebnog vikenda, ili malčice i zbog sunca. Kako god bilo- nešto me izmorilo. I nije mi žao. Moram se pohvalit i da ovaj put nisam ni jednu jedinu suzicu pustila. Baš sam ponosna na sebe:)
Nekako sam shvatila da je uvijek lakše onom koji ostaje. Onaj drugi mora se drndat u busu idućih sat i pol i pritom samo misli na proteklih par dana. A sad sam, evo, nakon dosta vremena ja ta koja ostaje. I ni iduća 2 tjedna koja će proći do našeg idućeg susreta ne čine mi se daleko. Stvarno. Što čovjeku znače 2 dana s voljenom osobom, ono 24 sata neprekidnog druženja. Mrak. I njegovo preseljenje i faks u Zagrebu nisu više daleko. Uopće. A kao da je jučer bila ona Nova godina kad smo jedno drugo pitali ima li ova veza šanse opstat idućih godinu i pol. Nekako smo oboje znali da je ovo nešto posebno, trudili se i željeli da uspije. I evo gdje smo sad. Zapravo, On je u busu, a ja umorna za kompom:)
Nije bed. Uopće. Vjerojatno ste već shvatili da nemam baš ništa posebno za napisat. Al svejedno tipkam. Obećala sam post nakon vikenda. A ja svoja obećanja ispunjavam.
Puse svima :*
I sam još jedno malecno pitanje. U biti-više molba. Voljela bih da mi netko objasni poantu i samu svrhu filma «Lost in translation». Onak, fakat sam mu se nadala, a ono-ostadoh paf. Mislim, totalno iznenađena. Al ne pozitivno, samo zbunjeno. Pa vas stoga lijepo molim…
petak, 13.05.2005.
Pozdrav mili i dragi moji!
Uopće ne sumnjam da primjećujete razliku u mom raspoloženju. E, pa istina je. Bolje sam. Puno. Nema uopće sumnje u to da poslije kiše dolazi sunce… A budući da ja nikako ne volim kišu-ovo je za mene idealno vrijeme. Dobro, vjerojatno bi da danas nije petak opet jaukala i cmoktala zbog ovog i onog, al danas fakat nemam zakaj. Znam da sam svakaj mislila ,pa i napisala ovih dana i zbilja sam se tak osjećala, al danas je ,evo, napokon moj dan. On dolazi. Zamislite tu želju (i još više moć uvjeravanja) kad je on uspio sve sredit da mi dođe danas, makar sutra ima nastavu. To je moj dečko.
Ne sumnjam ni u to da ćete moju odsutnost shvatiti kao namjernu. Ja ću samo nastojati uživat kolko je moguće. A vi mislite na mene. Možda se i ja vas koji put sjetim:)
Pusa…
A mojoj Bebici još jednom sretnih 20 mjeseci sa mnom, Njegovom zločestoćom:))
srijeda, 11.05.2005.
Ništa posebno,zbilja...
Žena sam koja drži nebo,
Mojim očima prolazi duga
Sunce utire put do moga krila.
Moje su misli poput oblaka.
Ali moje riječi tek dolaze...
Pjesma Utah Indijanaca
Kao što možete primjetit,nisam baš s tetom inspiracijom na "ti" ovih dana,a i nemam baš nešto vremena.Ovo je za sve one koji znaju da milsim na njih i da ću ih bez obzira na nepisanje i dalje redovito čitat i komentirat.
Jer,kao što rekoh-moje riječi tek dolaze....
ponedjeljak, 09.05.2005.
Opet...
…Je još jedan u nizu od onih dana. Ne nisam u pms-u, samo se osjećam tako samo. Tako prokleto osamljeno i nezagrljeno. Nedostaje mi njegova blizina. Nedostaje mi sve ono što On je, sve ono što sam ja kad sam uz Njega. Nedostaju mi njegove zelene oči, njegov topao pogled.
Želim dodir njegovih ruku, zagrljaj istih, želim osjećaj da nekome pripadam. Ma znam da nisam sama, ali kad se radi o vezi i ljubavi na daljinu, teško je iz dana u dan iznova potiskivati sve ono što me tišti. Ponekad jednostavno pucam.
A znam da On to ne podnosi. Ne zato što me ne može gledati ,pa ni slušati tako slabu, već zato što redovito misli da nemam zašto biti toliko nikakva. A poanta svega je da znam da će biti bolje. Znam da hoće. Mora. Ali trenutno me činjenica da ćemo se moožda vidjeti ovaj vikend (ali samo možda) i ne tješi. Ma znam i da ima gužvu, ipak su to zadnja dva tjedna srednje škole…Ali imao on testove ili ne-ja noću liježem bez puse za laku noć. Satima se vrtim po krevetu i prevrćem posteljinu ,a onda pohlepno hvatam svoga velikog medu, sve samo da bi mu bila bliže.(Jadan medo, već je sav zgužvani:)
Ne znam tko bi vam od ljudi koji me znaju, a da ga pitate, rekao da sam cmizdravica i slabić, stvarno, ni blizu. Čak štoviše, kad Malena stigne u školu nenasmijana, onda ljudi znaju da nekaj definitivno ne štima. Jer takva sam. Nasmijana, uvijek spremna saslušat i pomoć. Ti isti ljudi vjerojatno bi vam rekli i da je naša veza prekrasna, da kak je sve to slatko…
Ali ti isti isti ljudi ne znaju i ne mogu znati kako je kad čovjeka koji ti je sve viđaš jedva dvaput mjesečno, kad dišeš za trenutak kad ćeš ga ugledat na Autobusnom kolodvoru, zatrčati mu se ususret i priviti ga k sebi tako jako da zaboli.
Volim Ga! I ne mogu bez Njega. Samo to…
A danas valjda nije moj dan…..
subota, 07.05.2005.
Danas..
...nema posta:)
Odmaram:))
četvrtak, 05.05.2005.
peti.peti :)
5.5. Krizma.Crkva i sve to, a onda slijedi veselica doma.A Malenoj dosadno.Sjedi pred telkom, ispred upaljenog teleteksta i pomanhitalo piše poruke.Vipov chat,da.:)
Tamo sam Ga upoznala prije 3 godine. Ili točno 1096 dana odnosno 26 304 sata.Otada smo nerazdojni.Porukama.Pravo upoznavanje uslijedilo je u ljeto 2003., na moru.Zaljubljivanje se dogodilo puno prije,kao što sam navela u nekom od prošlih postova.Prvi susret samo nas je još više učvrstio u odluci da od toga trenutka živimo na relaciji Zagreb-Varaždin.I tako smo zajedno kojih 20-tak mjeseci iliti 600-tinjak dana.Nije loše,ha?A od tih 20 zajedno smo proveli više od 4.Četiri puna mjeseca.120 dana ili nešto više ili manje od 2903 sata.Ne pitajte kako znam sve na minutu,moja pametna i precizna (da ne kažem picajzlasta) glavica sve to vrijedno računa.
Ako mene pitate-to je čist dovoljno da nekoga upoznate onako zbilja, stvarno, do kraja.I tko ga nakog toliko vremena ne bi volio!Nakon toliko toga što je učinio za mene…Nema riječi kojima bi se dalo opisati koliko mu dugujem.Uvjetno rečeno.Nemoguće je i truditi se riječima opisivati neke stvari, zato neću dalje dužiti.
Mogu samo još jednom reći- Hvala ti Maleni…
srijeda, 04.05.2005.
Parfem, maslačak i puno mrava
Za početak moram pripomenuti kako je zbilja krajnje vrijeme da prestanem s onak kratkim postovima.Prosto me sram:) No šalu na starnu,želim kao vama, tako i sebi, pokazati da me inspiracija nije napustila.Bar mislim:)
Pa krenimo…
Iako ne osjećam da se kraj školske godine već opasno bliži- moram priznati da me ovaj tjedan fakat stislo.Sve nešto-učit ću, ma budem, evo samo malo.I onda tako unedogled.Na kraju uvijek završim na netu.I još kao-automatski me izbacuje nakon 2sata korištenja.Ja si mislim-pa to će mi bit dosta, kaj, neću dugo.Stvarno neću.Al nikad ne bude tak.Nakon prva dva sata nerijetko uslijede još dva.A kaj mogu kad ste me tak lijepo zarazili tim bloganjem.Baš sam se, ono full navukla na čitanje nekih ljudi svaki dan.I ne pada mi na pamet odvikavat se, da se razumijemo:). Samo pokušavam reć da fakat uživam u svemu ovome.Čak i onda kad uopće nemam vremena.Ili tek onda:). I ne znam hoćete me skužit,al…Znate ono kad prelistavate komentare koje vam dragi ljudi ostave?E, pa nisam misla da ću tak brzo kopčat i povezivat od koga kaj mogu (i trebam očekivat) i koji su komentari iskreni,stvarno iz dubine duše, a koji su tu tek tako.Ali,eto-jesam.I drago mi je zbog toga.I zbog svih vas.Kakvi god komentari i komentarčići bili-dobrodošli su.Pa,navalite:)
Izgubih nit,al nije bed.
Mda,to htjedoh reći…Današnji dan mi je kaj se škole tiče bio podosta komastičan.Ajde,povijest sam učila još prije pa problema s testom nije bilo.Al za zadaćnicu iz engleskog nisam niš ni pogledala.Da ne spominjem kemiju koju me tako lako mogla danas otvorit.A najviše kaj bi dobila bilo bi dva.Uz puno sreće.Ali…Nekako se sve i više nego povoljno za mene svršilo:). Dobro-kemija malo bolje (jer pitala me nije), a sad engleski…Ma nije ni bitno…Ne sad.
Poanta cijelog posta je da su mi danas sasvim malene stvari tako puno značile.Naravno,počela sam ih primjećivati tek na putu za doma, kad je cijeli rusfaj sa školom bio gotov.Za danas.
I tako ja na putu doma navratim u knjižnicu i nakon dugo vremana posudim nešto za svoju dušu.Al prije toga.Mmm…Muški parfem, u istoj knjižnici,policu do mene.Šta mogu-slaba sam na njih.Mislim,na muške.Parfeme:). I baš kad pomislih kako je to nešto savršeno-na izlasku iz parka ugledam maslačak.A nisam još ni jednog puhnula ove godine.I tak mi je to bilo slatko!:) A onda,još dalje na putu-puno malih vrijednih mraveka.Ludnica!E,ljudi moji,to se zove savršeno.Ne pitajte ništa.Samo se veselite sa mnom tom tako divnom i neobičnom našem svijetu.
Sad odoh. Milsim-učit:)
Puse svima….
*napomena: Upravo sam se čula sa svojom Ljubavi i sad se tako jebeno dobro osjećam:)))
utorak, 03.05.2005.
Što reći...
«Postoje dvije velike sile i oduvijek se bore međusobno, otkad je svijeta i vijeka. Svaki napredak u ljudskom životu, svaku mrvicu znanja, mudrosti i uljuđenosti koju imamo, jedna je strana silom otela onoj drugoj. Svaka i najmanja ljudska sloboda plod je nemilosrdne borbe između onih koji žele da znamo više i da budemo mudriji i snažniji i onih koji žele da budemo poslušni, ponizni i pokorni.»
(Philip Pullman: Tanki bodež, 2.dio trilogije Njegove tamne tvari)
ponedjeljak, 02.05.2005.
...
Dođe mi da toliko toga napišem...Al nekako nemam snage gnjavit (ni vas), a još više sebe takvim nebitnim sitnicama,pa...
Ostajte mi dobro do sutra...
I kako bi rekao Đole:
"Netko to od gore vidi sve..
Povlači konce,igra se..
Postavi ih na svoje mesto,
svako dobro zlo još pre-
sve vide Oči Sudbine..."
Hvala...
…najboljem, najosjećajnijem, najslađem, najpožrtvovnijem, najelokventnijem, najpametnijem, najljubaznijem i najpredanijem dečku.Hvala mojoj bebici, muceku, srčeku, dečku s najviše snage, hrabrosti, kompromisa, živaca i razumijevanja (za sve moje mušice i ostala sranja) na još jednom prekrasno provedenom vikendu.
A hvala i svima vama na komentarima,i kad sam ovdje i kad nisam.To mo puno znači.
