Uz Njega sam spoznala svrhu svog života. Naučio me kako voljeti, kako primati i davati. Kako ostati na zemlji i kad ti je najbolje, ali i kako ne pasti jer znaš da je netko uvijek tu, za tebe, čak i onda kad ti se čini da si sasvim sam. Razmišljam ponekad kud bi sa sobom da Ga nisam upoznala, da ne znam da postoji. Neki kažu da planiraju jedva dan unaprijed. S Njim-moj je život sasvim isplaniran. Ne u tolikoj mjeri da se izgube spontanost i one male sitnice koje nam svima toliko znače, jer-to je najgore što se može dogoditi.
Zapravo…Mislila sam pisati o ljudskoj primitivnosti, površnosti i suludom ponašanju. Sreća da je u pravi čas nešto u meni reklo: Zašto kritizirati društvo u cjelini ako možeš slaviti ljepotu života kroz makar jednog jedinog (ali mog:) pojedinca?
Istina je da sam iz dana u dan sve razočaranija u ljude i događaje. Nikako da shvatim dal to sa mnom nekaj ne štima kaj nisam takva il kaj??? Ma smiješno je sve to. I nevrijedno ovih redaka.
Tražim tako malo. A često baš to malo ne mogu pronaći. A On? On nije moje malo ništa- On je moje Veliko Sve. I kad je najteže i kad se čini da smo najdalje-prožima me neka luda struja, od vrata naniže, kad samo pomislim da postoji, da diše sa mnom i zbog mene. I dok ovo pišem-jako dobro znam da duuugi vikend počinje,i da je cijeli naš. I umjesto da se dalje žalim reći ću samo-netko će noćas lijepo pajkit:)
Budite dobri.
Post je objavljen 26.05.2005. u 10:19 sati.