Isprika svima zbog neumjesno upotrebljene riječi u naslovu. Ali toliko sam razmišljala što napisati ovdje gore ,i da li uopće pisat o temi koja zadnjih dana više nego malčice zaokuplja moju pametnu glavicu.
Ne razumijem. Zar je doista tako grozno što od drugih očekujem iskrenost u svakoj situaciji i što uzvraćam istom mjerom? Zar je taaaaako strašno što ne shvaćam otresanje na nekog bez jasnog razloga??
Razočarana sam. Tako razočarana u ljude za koje sam još prije kojih mjesec dana odlučno tvrdila da mi zbilja mnogo znače. To je u isti tren za plakat i za smijat se. Za ne vjerovat. A zamalo sam žrtvovala vezu i Čovjeka koji mi je doista sve, samo kako bih dokazala čvrstoću svoje volje i svojih ponekad tako blesavih uvjerenja. Doista sam vjerovala da smo frendovi. Ako ništa drugo-onda to.
A danas….
Shvaćam da ljudi tako uživaju verbalno obavit i malu i veliku nuždu na mene. Onak, redovito. Nije više pitanje postoji li muško-žensko prijateljstvo, sada je pitanje kako se uopće prijateljstvo manifestira i što sve možeš (ne) očekivati od svojih kvazi frendova.
Eto…
Ja sam ovo morala napisat. A vama ako se ne sviđa-nemojte čitat……
Post je objavljen 19.05.2005. u 21:05 sati.