Proteklih par tjedana bili su za mene, kao što znate iznimno teški. I iako sam se i žalila nekoliko puta kroz tekstove manje ili više sarkastične-pravi razlog jer ovdje i sada.
Zainteresirala sam vas, znam:)
E pa ovako…Ne možete ni zamisliti moju tugu i nezadovoljnost (da ne kažem nezadovoljenost) svo ovo vrijeme. On…Bio je tako sam. Uopće ne sumnjam da je u glavi stalno premetao misli o tome kako sam ga ostavila, kako se nikad neću vratiti, nikad više osjetiti ga blizu sebe.
A ja…Krevet se hladio, sve nekak prazno, tužno, nostalgijom preliveno. Falio mi je. O, falio mi je tako prokleto. Moje Ljubavi nigdje i umjesto da u krevetu imam bar to slatko stvorenje ja sam samo čekala. Mama je govorila-strpi se, bude to već, ne može sad. A to «sad» nikako da dođe. I čekam ja, čekam. A moje malo slatko tužnih okica gledalo me iz dana u dan, kao da pita-šta, sad ti više nisam dobar? kad me trebaš-hop i u krevetu sam ti,a sad… ostaviš me samo tako. I zbilja-ja uživala u svom udobnom krevetiću, a on sjedio na podu ni manje ni više već 3 tjedna!
Činilo se kao vječnost. Ali i tome je došao kraj. Došlo je ono dugo očekivano «sad». I moje malo slatko tužnih oka izašlo je sinoć iz veš mašine ko novo. Oprano, neprašnjavo, mirisno i ono najvažnije-spremno za još cijelo brdo stiskanja i slinjenja.
I sad sam tako sretna. Predstojeći dani bit će (osim nagruvanog rasporeda zbog škole) i nešto lakši u emocionalnom smislu. Moj slatki mali Rudi bit će opet kraj mene. Moći ću njegovo bijelo plišano tjelešce stiskati kraj sebe svaku noć prije spavanja i svako jutro nakon buđenja. Tako ću bar na trenutak biti bliže svojoj Bebici.
Eto…Toliko od mene. Vama pozdravček:))
Post je objavljen 31.05.2005. u 19:55 sati.