umorna. Ne znam je li to samo zbog ugodno-korisnog, a još više od toga i prijeko potrebnog vikenda, ili malčice i zbog sunca. Kako god bilo- nešto me izmorilo. I nije mi žao. Moram se pohvalit i da ovaj put nisam ni jednu jedinu suzicu pustila. Baš sam ponosna na sebe:)
Nekako sam shvatila da je uvijek lakše onom koji ostaje. Onaj drugi mora se drndat u busu idućih sat i pol i pritom samo misli na proteklih par dana. A sad sam, evo, nakon dosta vremena ja ta koja ostaje. I ni iduća 2 tjedna koja će proći do našeg idućeg susreta ne čine mi se daleko. Stvarno. Što čovjeku znače 2 dana s voljenom osobom, ono 24 sata neprekidnog druženja. Mrak. I njegovo preseljenje i faks u Zagrebu nisu više daleko. Uopće. A kao da je jučer bila ona Nova godina kad smo jedno drugo pitali ima li ova veza šanse opstat idućih godinu i pol. Nekako smo oboje znali da je ovo nešto posebno, trudili se i željeli da uspije. I evo gdje smo sad. Zapravo, On je u busu, a ja umorna za kompom:)
Nije bed. Uopće. Vjerojatno ste već shvatili da nemam baš ništa posebno za napisat. Al svejedno tipkam. Obećala sam post nakon vikenda. A ja svoja obećanja ispunjavam.
Puse svima :*
I sam još jedno malecno pitanje. U biti-više molba. Voljela bih da mi netko objasni poantu i samu svrhu filma «Lost in translation». Onak, fakat sam mu se nadala, a ono-ostadoh paf. Mislim, totalno iznenađena. Al ne pozitivno, samo zbunjeno. Pa vas stoga lijepo molim…
Post je objavljen 15.05.2005. u 20:00 sati.