Mala ovcica

Tata se vrlo brzo počeo raspitivati kod iskusnih i „mudrijih“ mama oko toga kako pomoći bebi koja ima grčeve. Naišao je na savjet koji odgovara svima samo ne meni. Naime, stroga dijeta, nemasna i nezačinjena hrana....
Teško mi je palo, jedva sam jela prvih dana jer u životu nisam bila na dijeti. Samo dajte ćevapa, mesine, svega finoga....
Ali, što se mora nije teško, pa sam odlučila isprobati i tu taktiku. Ne može škoditi.
Uglavnom, ne znam je li zbog dijete ili puke slučajnosti, ali mališa zadnjih dana lijepo spava po noći, ako i ima grčeve to je svakako puno manje nego prije. Nitko sretniji od nas.
Naravno, da bi spavao po noći mora malo više galamiti preko dana, al samo neka on zna kad je dan a kada noć.

Uranjeno smo krenuli kod doktora u ambulantu, zakomplicirala nam se pupčana situacija. Otpao je višak, ali (iz nekog razloga) ostalo je „divlje“ meso iliti granulom koji sad već tjedan dana moramo ići u ambulantu „paliti“. Dok to ne riješimo nema pravog kupanja...

Zadnjih par dana je dosta nemiran i nervozan. Nisu grčevi, nije gladan (tako mislimo), čist je i suh... Paralelno s tom promjenom ponašanja počeo je češće tražiti klopu (sa svaka 3 sata to je postalo na najviše svaka 2 sata) a kada jede, to traje puno duže nego do sada (dosadašnjih 20 minuta po obroku postalo je cca 40ak).
Naravno da se odmah nađu određene „mudre“ osobe koje govore kako je dijete stalno gladno, da je razmaženo, da mi mlijeko ne valja i slično. Sva sreća da još imam dovoljno razuma i takve nebuloze ne doživljavam, osim što mi neopisivo idu na živce.
Držim se svoje filozofije da dokle god mi dijete dobiva na težini ja imam kvalitetnog mlijeka, i nema potrebe da mu dajem išta drugo!
Naravno, u ovih 10ak dana što je doma bebolino je dobio već pola kile, tako da mi ja za sada to sasvim dovoljan dokaz.

Našli mi malo vremena, malo popričali sa također friškim mamama, malo proguglali i forumašili, i naišli na sasvim logično objašnjenje za promjenu ponašanja i potreba našeg mališe. Skok u razvoju.
„Dijagnoza“ se poklapa i sa periodom, sa prehrambenim zahtjevima i ostalim promjenama ponašanja.
Uskoro idemo i kod doktora, pa ćemo tu teoriju još potvrditi.

Kod doktora nam nisu upotrijebili taj izraz al nisu se pretjerano zabrinuli; dajte kad traži, ako nema dovoljno uzmite bočicu.
Ali mališa je zato otkako je doma dobio jednu dobru kilu tako da smo sada prešli 4kg.
Ah, kako brzo rastu....

Dan je bio kao i svaki drugi, ujutro malo papanja, malo plakanja, puno pjevanja i plesanja da se mališa umiri. Jedina razlika što je mališa danas odlučio dati do znanja što misli o maminim i tatinim kombinacijama.

Prijepodnevno presvlačenje nakon papice nije bilo ništa posebno dramatično, ali očito ga je zasmetala upravo stavljena čista pelena pa je netom zamijenjenu sa pravim guštom zakakao uz cerek u mislima. Ajde, ništa posebno, događa se.
Poslijepodne smo odlučili otići u prvu šetnjicu, pošto smo primijetili da obožava sunce i svjetlost na licu, brže i lakše ga umiri kad plače.
I tako mi sve tempirali, taman papica roditelja, papica bebe, presvlačenje i idemo uživati u poslijepodnevnom sunčeku...
Ali ovo presvlačenje je bilo urnebesno!

Mama i tata zajedničkim snagama krenuli su u presvlačenje, da budemo brže gotovi.
Taman što smo skinuli staru pelenu, mama je krenula brisati guzu tako da je mališu primila za noge. Odjednom je naš gologuzi pišonja pustio mlaz sebi preko glave! Srećom nije se baš po faci, ali ne moram spomenuti da je sve bilo mokro; robica, pelena, podloga za presvlačenje.....
Obrisali ga, podmetnuli suho ispod njega, i ajmo ispočetka. Dok smo pripremali čistu robicu uslijedio je novi tuš, ovaj put s druge strane. Zakakao je preostali dio robe, podloške i pelene! Ekspresno smo ga skinuli, bacili robicu u pranje, ali dok sam mu ponovno čistila guzu (sa nogama u zraku) uslijedio je još jedan kaking mlaz! Skoro me pošpricao bedak mali, baš ga je krenulo. Nisam znala dal da se valjam od smijeha, tata nije znao što bi prvo, al malog ništa nije ometalo.
Tek kad smo napokon uspjeli očistiti ga, gologuzi je ekspresno postao umotani. Sve smo strpali u pranje, skoro i njega naglavačke.

Nakon komedije presvlačenja i kakanja, napokon smo se obukli i bili spremni za uživancije. Nakon što je tata jedva utrpao kolica u auto, provozali smo se do dijela kvarta gdje je šetnja malo ugodnija i sigurnija (radi trotoara) i krenuli smo. Mišek je tako spokojno spavao cijelo vrijeme, sa rukicama iznad glave, bez zvuka ili grimase da smo početni plan za šetnju od 20ak minuta na kraju odužili na preko sat vremena.
Bili bi najradije cijeli dan u šetnji kad bi mogli i smjeli (mama se ipak još oporavlja i nije baš lako toliko hodati).

Ostatak večeri je protekao nevjerojatno dobro, dal zbog šetnje ili je to samo slučajnost... u uobičajeno doba večeri su ga počeli mučiti grčevi što je popraćeno jakim plakanjem, ali uspjeli smo ga umiriti i uspavati već oko 22h. Tako je fino zaspao da smo ga morali buditi za sljedeća dva noćna hranjenja.

Tri dana uobičajeno provedena u bolnici uz upoznavanje, privikavanje i neko najosnovnije učenje o papanju. Po mom mišljenju jako nedovoljno, ali što je tu je.
Moraš naučiti kako dojiti što je malo teže ako ti svaka sestra govori drugačije, a paralelno ti donose polusito dijete kojeg tada, logično, ne zanima cicanje kad je već naviklo na laganu prehranu bez muke iz bočice.
Tek zadnji dan nam je prava osoba kvalitetno pokazala u čemu je problem, kako ga riješiti i mališa je počeo papati kod mame. Tek tada mi je i došlo mlijeko.

Stigli smo doma treći dan oko 14h. Malo smo bili nervozni u vožnji, ali to je zato što ne volimo kad nas sestre grubo probude iz slatkog sna radi glupog presvlačenja.
Tokom dana sve je bilo kako treba, ali prva noć donijela je sa sobom prve muke i plač u duetu. Nije spavao nego je neutješno plakao, vrištao, mahao i udarao rukicama... Nismo znali jel gladan, ima li dosta mlijeka, odbijao je cicu a večerao je nedugo prije.
Bila sam očajna, nisam znala što mu je, što da mu radim, pokušavala sam izdojiti pa da mu dam barem na bočicu ali ne ide... a on i dalje plače. Tata je skoro otišao u ljekarnu po dodatno mlijeko.
Tek oko 1h u noći stavila sam ga pored sebe u krevet i tako smo napokon zaspali. Tj. on je zaspao, ja sam cijelu noć bila u nekom polusnu i pazila jel on dobro, jel u dobrom položaju i da ga ne stisnem. Tako je odspavao mirno sve do jutra i doručka.

Sljedeći dan nam se, sva sreća, najavila patronažna sestra i došla je isto jutro.
Osim ostalih osnovnih stvari, objasnila nam je i shvatili smo što je našu mrvicu mučilo prošlu noć. Nije nikako problem u količini mlijeka već ga muče grčevi. Kada sam saznala da ipak nije problem u meni pao mi je ogromni kamen sa srca.
Dobili smo savjet što bi od hrane trebalo izbjegavati (popis je poduži i prepun stvari koje volim) jer pogoduje grčevima.
Zanimljivo da je većina od namirnica sa popisa posluživana rodiljama u bolnici. Nitko te na to ne pripremi, u bolnici kada zoveš sestru da beba jako plače samo ju odnesu, bez da ti išta objasne.
Učiš sam ako nemaš od koga.

Drugu noć doma smo se opet mučili, manje više raspored je bio kao i prethodnu. Ovoga puta je bilo lakše sve to prebroditi iako je trajalo duže (do 3h) jer smo znali u čemu je stvar.
Ujutro je uslijedilo prvo kućno „kupanje“, uređivanje i vježbanje kukića. Sve smo to stoički podnijeli, kao pravi veliki dečko.
Tokom dana mališa je bio dosta nervozan i češće se budio, a posjete koje smo imali mu nisu baš pasale. (posjete mi nisu bile po volji ovako rano ali to je već neka druga tema)

Noć (treća) koja je uslijedila pokazala je kako nam to nosanje preko dana nije baš pomoglo. Nakon što su ga popustili grčevi mališa je i dalje tražio da mu se pruža pažnja. Pretpostavljamo da nas je malo zezao jer u zagrljaju je miran i samo gleda okolo, a čim ga se spusti u kinderbet kreće alarm za uzbunu.
Tako smo se borili do 2 ujutro, kada sam malu štafetu predala tati koji ga je uspio umiriti dovoljno da ne plače. Ležali su skupa na kauču i samo se gledali; tata sa očima na pol 12 a mališa širom otvorenih očiju kao da mu je netko za večeru dao šalicu kave (nisam, časna riječ! ).

Mislim da me hvata baby blues; svako poslijepodne otkako smo stigli doma uhvati me neki čudan osjećaj straha i tjeskobe ali ne znam točno definirati čega me strah. Jednostavno me uhvati taj neugodan osjećaj i ne mogu si pomoći. Ne moram spomenuti kako mi se plače, osim s njim, i u nekim glupim situacijama, stalno sam nervozna na sve oko sebe... htjela bih biti sama al ne želim biti sama jer me strah.


Šesti dan doma
Zanimljivo je kako preko dana spava kao top, ništa ga ne smeta, za klopanje ga moram buditi i to mu baš ne paše – on bi spavao! A onda dođe večer, noć a s njom i urnebes.
Svaku noć nas sve duže drži budnima; noćas smo galamili do pola 5.
Znam da nije glad, nije pelena, a ne vjerujem da su baš cijelo vrijeme bili grčevi (osim ako magično nestanu svaki put kad se mališu primi na ruke).
Na kraju smo svi skupa bili na izmaku snaga, nismo znali više jel plače od umora pa sam ga uzela k sebi da se umiri. Nakon par minuta smo zaspali svi troje, čak ga niti budilica ni premještanje u kinderbet nisu omeli. Za doručak sam ga, naravno, jedva probudila.....