|
Još jedan mjesec je iza nas, veći dio puta smo odvalili. Panika i trema se još ne naziru, iako ne sumnjam da me i one čekaju negdje u prikrajku. Za sada uspješno izbjegavam sva prepričavanja raznih iskustava i detalja ostalih, već iskusnih majki (što nije lak posao dok čamiš u čekaonici prepunih trudnica). 
Tako smo i danas odradili još jednu turu čekanja i brzinski pregled. Ali ovoga puta sam si pripremila šalabahter jer uvijek uspijem zaboraviti postaviti par pitanja koja me zanimaju.
Mm je odavno najavio kako ima želju prisustvovati rođenju svog remek-djela, pa tko sam ja da mu tu želju ne ispunim (čak sam i jako ponosna na to jer znam kakvi muški znaju biti).
Informirali smo se o eventualnim pripremama tj. saznali da istih nema; ako bude sve u redu može biti uz mene bez problema i ne treba mu nikakav tečaj.
Obzirom da nismo bogataši i nemamo novaca za privatne banke, odlučili smo matične stanice iz pupkovine donirati Zakladi, saznali potrebne korake da ne ode u nepovrat i pripremili i tu stranu (formulare) pa neka budu spremni za popunjavanje.
Zapravo, nije mi jasno zbog čega se one po defaultu bacaju u smeće umjesto da ih se automatski donira tamo gdje je potrebno, osim ako rodilje ne naglase suprotno....
Sljedeći ultrazvuk nam je na dnevnom redu tek početkom sljedeće godine, i jedva čekam da ga ponovno vidim. Ovaj put se neću ustručavati i tražit ću da mi ga pokažu, da mi daju još barem jednu slikicu za naš albumček.
Lupko je fin i pristojan momak, još uvijek nježan prema meni i mojim organima. Ima povremene faze „ludila“, u zadnje vrijeme ga hvata tulumarenje u kasnim noćnim satima (što neupitno dokazuje da će biti dijete svojih roditelja). Također, redovno reagira na određene vrste hrane (čitaj: čokolade) i filmova.
Još uvijek se ne druži pretjerano sa M-ovom rukom (udarci su još uvijek posvećeni najčešće meni), ali mu je zato glavna fora navečer kada legnemo velikodušno mu udijeliti nekoliko udaraca u guzicu. 
Ili ujutro kada sat zazvoni, da se makne iz kreveta i ostavi nama mjesta za širenje.
M. je dva dana na službenom putu u inostranstvu, pa smo Lupko i ja sami. Vjerojatno je zbog toga bio živahniji noćas.
Svidjela mi se njegova reakcija popodne, lagano me lupkao, no kada me M. nazvao udario je par puta malo jače. Stvarno kao da mali čovjek u meni već razmišlja i izražava svoja mišljenja.
Mali OT; mama je napokon dobila novu verziju fotića pa se napokon može posvetiti svom davno zaboravljenom hobiju. Ipak se dugotrajno žicanje i kukanje isplatilo.
A sad još kad Lupko dođe, jadničak će mi biti na tapeti od jutra do sutra.
|
