Mala ovcica

I eto nas sada, u petnaestom tjednu i rastemo.
Kako su prestale mučnine, tako sam ja dobila simptom neutažive gladi, valjda da nadoknadim ona dva tjedna izgladnjivanja. Na kilaži ne dobivam puno, valjda jer nastojim jesti često ali po malo sa dosta voća. Da ne bi ispala dva sumo borca na kraju.
Trbuh mi je zapravo dosta brzo „ispao van“ tako da već duže vrijeme ne mogu nositi ništa od svoje stare odjeće. Neki me zezaju da sam duže trudna nego mislim. Očito mališa voli komfor.

Bili smo i na kombiniranom testu, koji je inače obavezan za trudnice preko tridesete (a meni fale još 2 godine), i iako sam se nećkala bi li išla ili ne – ipak smo otišli.
Na ultrazvuku se mališa nije htio okrenuti, on se zalegao i baš ga briga.
Doktorica ga je morala protresti malo da se okrene za test, i kad se jadničak već morao buditi onda je odmah i pokazao svu raskoš. Iako malo rano, doktor koji je stajao sa strane odmah je viknuo kako mu se vide jajčeka.
Moj sin. Naš sin, naš ponos i naše malo čudo.

Rezultati testa i nalazi su bili super, tako da smo se mogli posvetiti slavlju našeg mališe koji je pospano ali zdravo dijete u nastajanju. Iako je tata potajno htio kćer, nije mogao sakriti sreću i ponos koji je prštao iz njega kad sam mu rekla spol i pokazala prvu slikicu koju smo dobili.

Trenutna situacija: rade hormoni, ali ne u smjeru plača nego nervoze. Kratkog sam fitilja, a ne shvaća me baš previše ljudi.
Nadam se da će M. izdržati iako ga nastojim poštedjeti koliko je moguće. Upozorila sam ga na vrijeme, valjda shvaća. Ne pokazuje da mu je teško, dapače – valjda je toliko sretan da mi popušta oko tih maleckih napadaja. Ali ja ih obojicu volim bez obzira, čak i kad fitilj gori.

Još ništa ne kupujemo, iako bih ja odmah u veliki šoping. Sreća da financije trenutno ne dozvoljavaju. Ali zato smo sebi za gušt kupili par sitnica našem mališi, neka dijete ima već sada. Spreman za more i galebarenje .



Moram priznati da me sve više smeta petljanje drugih u stvari koje zapravo nemaju veze s njima. Osim klasičnih blesavih savjeta koji nemaju veze s ničim, pretjeraivanja i slično, mrzim kad mi se netko petlja u to kada ću i po kojim cijenama kupovati svom djetetu.
Naravno da nemam namjere kupovati iznad svojih mogućnosti, ali ako ću moći - kupit ću mu i zlatna kolica ako treba.
Jer on je moje dugo iščekivano zlato, koje je zaslužilo sve na svijetu, razmaziti ću ga do bola ako treba!
I ako sam ja kao dijete imala sve što su mi roditelji mogli priuštiti, i najbolje što su mogli, e bogme ja neću štedjeti i gledati na svaku kunu kada ću svome kupovati.
Nisam rastrošni tip, ali imam svoje prioritete.

Noćas sam sanjala da sam rodila, točno u dan kada je termin ali mjesec dana ranije. Rodila se curica, crne kose, bucmasta i prepoznala me čim me ugledala.

I to me navelo da počnem pisati ovaj dnevnik o mom malom čudu, jer to stvarno i je – moje malo čudo!

Obavili smo sve potrebne pretrage, i uvjereni kako ćemo uspjeti najesen odlučili napraviti malu pauzu. I jednom i drugom je psiha već bila na odlasku u nigdjezemsku, a pauza se lijepo poklopila sa drugim problemima nakoje smo naišli u podizanju svog gnijezda.
Potpuno smo pauzirali jedan ciklus, i moram priznati da sam se stvarno lijepo opustila.
Prvi mjesec da ne osluškujem svaku sitnicu u tijelu, ne brojim dane, ne gledam kada je ovulacija, ne razmišljam da li je sada trenutak, ne strepim hoće li vještica stići ili neće.
Valjda, kada ti voda dođe do grla, kada se sklop jednostavno pomakne pa se stvarno uvjeriš u nešto, to je moguće. Prije nisam uspjevala biti baš toliko opuštena. Uvijek bi zadnji dani ciklusa bili na iglama.

Sljedeći mjesec nisam bila sigurna koristiti trakice ili ne, ali kako sam ih dobila na poklon od poznanice koja je netom prije pomoću njih zatrudnila, rekla sam ajmo probati, ali bez opterećenja.
Kako se i taj ciklus bližio kraju, klasični PMS simptomi nisu mi više dozvoljavali nadu. Bojala sam se više nadati jer mi je bilo i previše razočaranja. Ja sam odlučila uspjeti najesen, a sve do tada je zafrkancija.
Došao je dan vještice, ništa.
Dan drugi, vještica kasni dva dana mene je strah ponadati se, ali uvjeravam samu sebe kako će stići ali kasni zbog drugih stvari; stresa, mog krivog računanja i sično. Ali ipak sam kupila test, ako ništa drugo da se prestanem nadati.

Ujutro prije posla, 13.07.2010. napravila sam test, ali nisam mužu rekla da ga radim da se i on ne ponada bez veze.
Nakon pet minuta, doletila sam k njemu, sa pozitivnim testom, toliko ushićena da nisam uopće bila svjesna da je to test na trudnoću.

Pozitivan. Meni! Nama! Prirodno!!!!!
Skakali smo po sobi od sreće, a ja sam gutala suze radosnice, nisam se htjela rasplakati. Cijeli dan me pratio taj osjećaj. Neopisivo.

Nisam mogla vjerovati da nam je uspjelo, prirodnim putem, kada su šanse bile toliko male.
Isplatilo se silnih suza radi neuspjeha, silnih strahova, strepnji, razočaranja...... Sve se isplatilo kada na kraju ipak dođe ova mala crtica koja ti izbriše sve ono negativno od ranije!
Dočekali smo svoje malo čudo!


Prvi dani sa malim životom

Rekli smo nećemo nikome objaviti dok ne dobijemo potvrdu doktora da je sve u redu. Problemčić je u tome što je doktorica upravo bila na godišnjem i vraća se tek za 3 tjedna.
Ali ajde, rekli smo mamama i kumovima. Ipak su bili upućeni u sve, pa neka znaju prvi.
Ostali su morali čekati potvrdu.

Tri tjedna su prolazila začuđujuće polako, ali kako nisam osjećala nikakve smetnje smatrala sam da je sve u redu. Malo po malo, ipak nismo mogli šutjeti pa je na kraju saznala cijela familija. Ne znam kako je drugima, ali nakon toliko vremena ja sam samo htjela vikati cijelom svijetu da smo uspjeli! A i M. je jedva čekao da se može pohvaliti.
Bilo je dosta ljudi koji su i pretpostavili što se događa jer smo svi bili toliko bezbrižni, sretni i sa konstantnim osmjehom na licima da je to samo po sebi bilo jako sumnjivo.

Napokon smo dočekali i taj prvi pregled, od prvog dana u bolnici pratimo. Doktor je pogledao, rekla da je sve ok, kuca srce (tada smo bili već 7 tjedana) i mogli smo mirne duše objaviti svima.

Naravno, tu su već lagano krenule klasične trudničke (kažu - slatke) tegobe tipa konstantne mučnine, manjak apetita, pa mučnine zbog gladi, konstantni umor i slično.
Te dane sam većinu provela u krevetu jer nisam niti bila za ništa drugo. Svaki miris me ubijao, svaki pokret crpio svu energiju. Osjećala sam se kao starica.
Sva sreća pa te mučnine nisu dugo trajale, onaj najgori dio prošao je nakon dva tjedna. Ostali su samo povremeni naleti i još uvijek umor.

Nakon punih godinu dana ciljanog pokušavanja, dvije godine nezaštićenih odnosa, došlo je vrijeme da krenemo dalje.
Nakon razgovora, M. i ja zaključili smo da nemamo više što čekati, ako me doktorica sama ne pošalje u daljnje procedure, tražit ću sama.
Naravno da nisam ništa morala tražiti, doktorica mi je objasnila daljnje postupke čim sam došla. Do tada sam obavila već toliko pretraga da je neke trebalo već i ponavljati.
Uz to, dobila sam uputnicu da se javim na odjel potpomognute oplodnje u Vinogradskoj.
Ironično, ali to me toliko razveselilo jer se napokon nešto počelo događati. Vjerovala sam da ćemo sad napokon uspjeti!

Prvi dan u Vinogradskoj, ugodna čekaonica, par žena ispred mene. Sve redom starije, osjećala sam se kao da sam zalutala.
Sve se poznaju, časkaju i prepričavaju doživljaje i kako su došle na još jedan od postupaka, prijašnji im nisu uspjeli.
Razmišljala sam si - e, to je hrabrost i snaga volje. Koliko god sam svjesna da je svakom njegova nevolja najveća, nisam mogla da se ne osjećam balavo što sam cmoljila na svaki neuspjeli ciklus i minus na testu. Neuspjeli postupci imaju ipak veću težinu.

Obzirom da prijašnje pacijentice u postupku imaju prednost, na kraju sam čekala na red puno duže nego sam očekivala.
Nakon par sati napokon sam došla na red. Ušla sam u ordinaciju sva na iglama, jer nisam znala što me čeka.
Doktor je bacio brzinski pogled na moje nalaze, mislim da mu je bilo jednostavnije da mu prepričam obzirom da je moja hrpica nalaza velika kao knjižurina. Nitko ih ni ne čita.
Dao mi je popis pretraga koje muž i ja moramo obaviti, uz napomenu ako je sve u redu neka se javim u 9. mjesecu za HSG i ostale pretrage.
Popis svih tih pretraga je bio poprilično dug pa se M. malo uspaničio, ali čim sam mu objasnila da je njegov dio samo vađenje krvi odmah mu je bilo lakše.

Preostalo je obaviti pretrage i čekati jesen...

Kao i ostala bezbrižna mlađarija, nisam razmišljala o budućnosti sve do jednog trenutka koji mi je dao šamar realnosti jači nego bi tko očekivao.
Samo odjednom, u relativno kratkom vremenu, ostala sam bez skoro oba jajnika i sa malo nade u prirodno potomstvo. Dvije operacije, tisuće upozorenja i požurnica liječnika. Od svoje trinaeste do danas sam prošla doktora i doktora, a svi su bez sumnje kao papige ponavljali isto – požuri ako misliš imati djecu.

Situacija u kombinaciji sa mojim godinama (koje same po sebi nisu strašne, ali tako su govorili) nije obećavajuća i to mi je stvaralo dodatni pritisak. Uz sve to, tada nisam bila u nekom perspektivnom razdoblju da bih poželjela djecu.

Kada je došao „onaj pravi“ i prvi sa kojim sam stvarno poželjela cijeli obiteljski paket, upoznala sam ga sa situacijom i bio je spreman na sve. Malo po malo prošle su zaruke, krenule ozbiljne priče o djeci i planovi za budućnost.
Mi smo i dalje bili pomalo naivni po pitanju toga, nadajući se kako će ipak sve biti po planu.


Status quo

Prolazilo je vrijeme, period opuštenog nastojanja skupa s njim. Na savjet doktora, od prvog dana situaciju sam pratila paralelno obavljajući pretragu po pretragu, da me putem ne bi još jedna operacija omela. Svi nalazi su bili u redu, ništa što bi ukazivalo na problem. Prestala sam puštiti čim smo odlučili ići na bebu, počela paziti na prehranu, pila vitamine.....
Čačkajući po internetu naišla sam na čajeve, trakice i ostale stvari koje bi trebale pomoći pri začeću. Iako nisam baš neki ljubitelj čajeva, isprobala sam jedan od njih. Nije pomogao za bebu, ali regulirao mi je cikluse koji su šetali kako im se prohtjelo. Nabavila sam i trakice za ovulaciju koje su mi nakon 6 mjeseci pokušavanja pokazale da ju ipak imam. Taj dan slavila sam kao da je plus. Ali i dalje ništa.

Što je više vrijeme prolazilo bez ikakvih rezultata, to sam mogla biti manje opuštena jer nisam znala što me čeka, da li me uopće ikada čeka, što ako nešto krene po zlu..... bojala sam se da opet ne završim u bolnici, tisuće drugih briga i strahova su mi se motale po glavi. S vremenom sam postajala sve manje tolerantna prema ljudima i njihovim bezazlenim pitanjima „Kada ćete vi na bebu? Još vam samo to fali“, očitim pogledima u moj trbuh sa upitnicima iznad glave, sa „pametnim“ savjetima kako se to radi, i onim vječnim „Opusti se pa će doći“.
Kao da to i sama ne znam, baš vam hvala!!! Došlo mi je da grizem u takvim situacijama.
Zapravo, još ne znam što me više nerviralo - takve izjave tipa "kada mislite" ili druga varijanta kada bismo nekome i rekli da želimo ali ne možemo pa smo dobivali odgovore "Pa kud vam se žuri, imate još vremena..."

Ljudi ne shvaćaju, pogotovo oni koji nisu nikad niti bili u takvoj situaciji, pa čak ni uz najbolju volju. To je obično tuga koju prolaziš sam, sa partnerom.

Hvala bogu što postoje forumi (koji me nikad do tad nisu zanimali) na kojima sam shvatila da nisam sama u svemu, da postoji još i previše žena i mladih cura koje prolaze što i ja. Uz njih je sve bilo lakše, a vrijeme iščekivanja od ciklusa do ciklusa je prolazilo brže.