|
Nakon punih godinu dana ciljanog pokušavanja, dvije godine nezaštićenih odnosa, došlo je vrijeme da krenemo dalje.
Nakon razgovora, M. i ja zaključili smo da nemamo više što čekati, ako me doktorica sama ne pošalje u daljnje procedure, tražit ću sama.
Naravno da nisam ništa morala tražiti, doktorica mi je objasnila daljnje postupke čim sam došla. Do tada sam obavila već toliko pretraga da je neke trebalo već i ponavljati.
Uz to, dobila sam uputnicu da se javim na odjel potpomognute oplodnje u Vinogradskoj.
Ironično, ali to me toliko razveselilo jer se napokon nešto počelo događati. Vjerovala sam da ćemo sad napokon uspjeti!
Prvi dan u Vinogradskoj, ugodna čekaonica, par žena ispred mene. Sve redom starije, osjećala sam se kao da sam zalutala.
Sve se poznaju, časkaju i prepričavaju doživljaje i kako su došle na još jedan od postupaka, prijašnji im nisu uspjeli.
Razmišljala sam si - e, to je hrabrost i snaga volje. Koliko god sam svjesna da je svakom njegova nevolja najveća, nisam mogla da se ne osjećam balavo što sam cmoljila na svaki neuspjeli ciklus i minus na testu. Neuspjeli postupci imaju ipak veću težinu.
Obzirom da prijašnje pacijentice u postupku imaju prednost, na kraju sam čekala na red puno duže nego sam očekivala.
Nakon par sati napokon sam došla na red. Ušla sam u ordinaciju sva na iglama, jer nisam znala što me čeka.
Doktor je bacio brzinski pogled na moje nalaze, mislim da mu je bilo jednostavnije da mu prepričam obzirom da je moja hrpica nalaza velika kao knjižurina. Nitko ih ni ne čita.
Dao mi je popis pretraga koje muž i ja moramo obaviti, uz napomenu ako je sve u redu neka se javim u 9. mjesecu za HSG i ostale pretrage.
Popis svih tih pretraga je bio poprilično dug pa se M. malo uspaničio, ali čim sam mu objasnila da je njegov dio samo vađenje krvi odmah mu je bilo lakše. 
Preostalo je obaviti pretrage i čekati jesen...
|
