Kao i ostala bezbrižna mlađarija, nisam razmišljala o budućnosti sve do jednog trenutka koji mi je dao šamar realnosti jači nego bi tko očekivao.
Samo odjednom, u relativno kratkom vremenu, ostala sam bez skoro oba jajnika i sa malo nade u prirodno potomstvo. Dvije operacije, tisuće upozorenja i požurnica liječnika. Od svoje trinaeste do danas sam prošla doktora i doktora, a svi su bez sumnje kao papige ponavljali isto – požuri ako misliš imati djecu.
Situacija u kombinaciji sa mojim godinama (koje same po sebi nisu strašne, ali tako su govorili) nije obećavajuća i to mi je stvaralo dodatni pritisak. Uz sve to, tada nisam bila u nekom perspektivnom razdoblju da bih poželjela djecu.
Kada je došao „onaj pravi“ i prvi sa kojim sam stvarno poželjela cijeli obiteljski paket, upoznala sam ga sa situacijom i bio je spreman na sve. Malo po malo prošle su zaruke, krenule ozbiljne priče o djeci i planovi za budućnost.
Mi smo i dalje bili pomalo naivni po pitanju toga, nadajući se kako će ipak sve biti po planu.
Status quo
Prolazilo je vrijeme, period opuštenog nastojanja skupa s njim. Na savjet doktora, od prvog dana situaciju sam pratila paralelno obavljajući pretragu po pretragu, da me putem ne bi još jedna operacija omela. Svi nalazi su bili u redu, ništa što bi ukazivalo na problem. Prestala sam puštiti čim smo odlučili ići na bebu, počela paziti na prehranu, pila vitamine.....
Čačkajući po internetu naišla sam na čajeve, trakice i ostale stvari koje bi trebale pomoći pri začeću. Iako nisam baš neki ljubitelj čajeva, isprobala sam jedan od njih. Nije pomogao za bebu, ali regulirao mi je cikluse koji su šetali kako im se prohtjelo. Nabavila sam i trakice za ovulaciju koje su mi nakon 6 mjeseci pokušavanja pokazale da ju ipak imam. Taj dan slavila sam kao da je plus. Ali i dalje ništa.
Što je više vrijeme prolazilo bez ikakvih rezultata, to sam mogla biti manje opuštena jer nisam znala što me čeka, da li me uopće ikada čeka, što ako nešto krene po zlu..... bojala sam se da opet ne završim u bolnici, tisuće drugih briga i strahova su mi se motale po glavi. S vremenom sam postajala sve manje tolerantna prema ljudima i njihovim bezazlenim pitanjima „Kada ćete vi na bebu? Još vam samo to fali“, očitim pogledima u moj trbuh sa upitnicima iznad glave, sa „pametnim“ savjetima kako se to radi, i onim vječnim „Opusti se pa će doći“.
Kao da to i sama ne znam, baš vam hvala!!! Došlo mi je da grizem u takvim situacijama.
Zapravo, još ne znam što me više nerviralo - takve izjave tipa "kada mislite" ili druga varijanta kada bismo nekome i rekli da želimo ali ne možemo pa smo dobivali odgovore "Pa kud vam se žuri, imate još vremena..."
Ljudi ne shvaćaju, pogotovo oni koji nisu nikad niti bili u takvoj situaciji, pa čak ni uz najbolju volju. To je obično tuga koju prolaziš sam, sa partnerom.
Hvala bogu što postoje forumi (koji me nikad do tad nisu zanimali) na kojima sam shvatila da nisam sama u svemu, da postoji još i previše žena i mladih cura koje prolaze što i ja. Uz njih je sve bilo lakše, a vrijeme iščekivanja od ciklusa do ciklusa je prolazilo brže.
Post je objavljen 21.09.2010. u 12:04 sati.