|
Tri dana uobičajeno provedena u bolnici uz upoznavanje, privikavanje i neko najosnovnije učenje o papanju. Po mom mišljenju jako nedovoljno, ali što je tu je.
Moraš naučiti kako dojiti što je malo teže ako ti svaka sestra govori drugačije, a paralelno ti donose polusito dijete kojeg tada, logično, ne zanima cicanje kad je već naviklo na laganu prehranu bez muke iz bočice.
Tek zadnji dan nam je prava osoba kvalitetno pokazala u čemu je problem, kako ga riješiti i mališa je počeo papati kod mame. Tek tada mi je i došlo mlijeko.
Stigli smo doma treći dan oko 14h. Malo smo bili nervozni u vožnji, ali to je zato što ne volimo kad nas sestre grubo probude iz slatkog sna radi glupog presvlačenja. 
Tokom dana sve je bilo kako treba, ali prva noć donijela je sa sobom prve muke i plač u duetu. Nije spavao nego je neutješno plakao, vrištao, mahao i udarao rukicama... Nismo znali jel gladan, ima li dosta mlijeka, odbijao je cicu a večerao je nedugo prije.
Bila sam očajna, nisam znala što mu je, što da mu radim, pokušavala sam izdojiti pa da mu dam barem na bočicu ali ne ide... a on i dalje plače. Tata je skoro otišao u ljekarnu po dodatno mlijeko. 
Tek oko 1h u noći stavila sam ga pored sebe u krevet i tako smo napokon zaspali. Tj. on je zaspao, ja sam cijelu noć bila u nekom polusnu i pazila jel on dobro, jel u dobrom položaju i da ga ne stisnem. Tako je odspavao mirno sve do jutra i doručka.
Sljedeći dan nam se, sva sreća, najavila patronažna sestra i došla je isto jutro.
Osim ostalih osnovnih stvari, objasnila nam je i shvatili smo što je našu mrvicu mučilo prošlu noć. Nije nikako problem u količini mlijeka već ga muče grčevi. Kada sam saznala da ipak nije problem u meni pao mi je ogromni kamen sa srca.
Dobili smo savjet što bi od hrane trebalo izbjegavati (popis je poduži i prepun stvari koje volim) jer pogoduje grčevima.
Zanimljivo da je većina od namirnica sa popisa posluživana rodiljama u bolnici. Nitko te na to ne pripremi, u bolnici kada zoveš sestru da beba jako plače samo ju odnesu, bez da ti išta objasne.
Učiš sam ako nemaš od koga.
Drugu noć doma smo se opet mučili, manje više raspored je bio kao i prethodnu. Ovoga puta je bilo lakše sve to prebroditi iako je trajalo duže (do 3h) jer smo znali u čemu je stvar.
Ujutro je uslijedilo prvo kućno „kupanje“, uređivanje i vježbanje kukića. Sve smo to stoički podnijeli, kao pravi veliki dečko.
Tokom dana mališa je bio dosta nervozan i češće se budio, a posjete koje smo imali mu nisu baš pasale. (posjete mi nisu bile po volji ovako rano ali to je već neka druga tema)
Noć (treća) koja je uslijedila pokazala je kako nam to nosanje preko dana nije baš pomoglo. Nakon što su ga popustili grčevi mališa je i dalje tražio da mu se pruža pažnja. Pretpostavljamo da nas je malo zezao jer u zagrljaju je miran i samo gleda okolo, a čim ga se spusti u kinderbet kreće alarm za uzbunu.
Tako smo se borili do 2 ujutro, kada sam malu štafetu predala tati koji ga je uspio umiriti dovoljno da ne plače. Ležali su skupa na kauču i samo se gledali; tata sa očima na pol 12 a mališa širom otvorenih očiju kao da mu je netko za večeru dao šalicu kave (nisam, časna riječ!  ).
Mislim da me hvata baby blues; svako poslijepodne otkako smo stigli doma uhvati me neki čudan osjećaj straha i tjeskobe ali ne znam točno definirati čega me strah. Jednostavno me uhvati taj neugodan osjećaj i ne mogu si pomoći. Ne moram spomenuti kako mi se plače, osim s njim, i u nekim glupim situacijama, stalno sam nervozna na sve oko sebe... htjela bih biti sama al ne želim biti sama jer me strah.
Šesti dan doma
Zanimljivo je kako preko dana spava kao top, ništa ga ne smeta, za klopanje ga moram buditi i to mu baš ne paše – on bi spavao! A onda dođe večer, noć a s njom i urnebes.
Svaku noć nas sve duže drži budnima; noćas smo galamili do pola 5.
Znam da nije glad, nije pelena, a ne vjerujem da su baš cijelo vrijeme bili grčevi (osim ako magično nestanu svaki put kad se mališu primi na ruke).
Na kraju smo svi skupa bili na izmaku snaga, nismo znali više jel plače od umora pa sam ga uzela k sebi da se umiri. Nakon par minuta smo zaspali svi troje, čak ga niti budilica ni premještanje u kinderbet nisu omeli. Za doručak sam ga, naravno, jedva probudila.....
|
