Amidala...
ponedjeljak, 27.12.2004.
Božić
|
Uvijek me par dana prije Božića hvata, so called, PBD iliti Pred Božićna Depresija (dalje u tekstu PBD). A taman tad počinju redovito puštat božićne pjesme na radiju, u kafićima... A to me nervira. Jer svi rade preveliku buku oko Božića i svega što dolazi u paketu. Obično svi jedva čekaju Božić , jer je to jedan od razloga za slavlje. Pa poslije Nova... Sve mi se to u mojem PBD-u razdoblju čini ljigavo i glupo. I samo se želim držati podalje od svega toga. I slijede obećanja samoj sebi. Neću izaći za Badnjak jer sam obećala da ću ići na polnoćku i uvjeravam se da nikoga neće ionako biti vani. Neću izaći na Božić jer želim bit sa obitelji i rodbinom, sa čim manje razmišljanja o samom Božiću (isključen TV i radio). Na sreću ili možda na žalost, ova teška bolest PBD jenjava na samu badnju večer i ja dobro raspoložena izlazim van. I jedva uspijevam dočekat da napokon dođe Božić. Da mogu izgrlit i izljubit ljude koje obožavam. Ovogodišnji Božić (Ustvari zadnji tjedan prije Božića) je započeo sa još jednim napadajem PBD. Nisam baš najbolje podnosila božićne pjesme koje su se cijelo vrijeme vrtile na radiju. Ili one jadne tete koje su prodavale ukrase na trgu. Nekako me to uvijek zna iživcirat. Žalila sam se na sve to. Nitko mi baš nije pokazao previše razumijevanja (jer su i oni pratili od PBD). A onda nagli preporod. Badnje jutro. Ustajem vesela iz kreveta i stanem pjevat Jingle Bells, usput praveći si kavu sa cigaretom u ustima. I naravno, potpuno zaboravljajući na činjenicu da je post i da se ne jede meso, krenem si spremat sendvič sa puretinom. Ne znam ali kad god je post ili takvo nešto ja uvijek zabrljam sa mesom. Zatim je uslijedilo zujanje po kući iliti ga čišćenje. I onda sam se napokon odlučila. Ma da idem van. Mislim, tko će normalan ostat doma na Badnju večer. Ispostavilo se da se nisam puno prevarila. Nakon ludog izlaska sa ekipom jedva sam se nekako vratila doma. Malo nakon sto sam zaspala, već sam se morala dignut za poći na misu. Koja je za promjenu i bila veoma poučna. Prosvjetljavajuća doduše. U velikoj misteriji zvanoj "Što je bilo prije: Kokoš ili Jaje?" došla sam do zaključka da je kokoš došla nakon jajeta. O tome kako sam došla do toga u nekom drugom postu. Kao i uvijek na Božić svake godine dolaze nam razni stričevi, strine, ujaci, ujne, bratići, sestrične... Čim više rodbine, to bolje ili... Ne, čim manje to bolje imat ću manje posla. I prije ću krenut spavat. I naravno sanjat divne snove o miru u svijetu, te sreći i blagostanju svih ljudi na našem malom svijetu. Pusa :) p.s sorry zbog zakašnjenja bila sam prezauzeta tijekom vikenda |
- 16:39 - A na to ti kažeš... (1) - Isprintaj i spali - #
srijeda, 22.12.2004.
Dvanaest Žigosanih i moja malenkost...
Ne, ne, ne želim u ovom postu pisat o filmu već o mojim divnom rukama sa ožiljcima. Nema ih puno. Na sreću. Uz silne ožiljke imam i jedan žig. Ako se to tako može nazvat. I sve to je nastalo igrom slučaja iliti mojom nepažnjom pri, kuhanju, peglanju ili natjerivanju sa sestrama... I svaki od mojih ožiljaka ima i priču. Ožiljak na desnoj ruci sa unutarnje strane pokraj lakta iliti tamo di bocaju kada vade krv nastao je nepažnjom moje majke kada je od silne ljutnje bacila škare prema meni i vidi vraga, našle su se zabodene u mojoj ruci. Imala sam tad ako da nekih 10 godina i plakala sam jer sam bila uvjerena da zbog ozljede neću ići na doček Nove. Sad mi je ostao divan primjerak ožiljka i svako Silvestrovo se sjetim te scene. Ožiljak na nadlaktnici desne ruke nastao je pri padu sa stabla. Makar sam se kao mala curica bojala visina. Ništa strašno, ali me potaklo na moja daljnja penjanja i strah je polako sa vremenom nestao. Ožiljak na srednjem prstu desne ruke (idealan za "Fuck off"). Smješna mi je malo ta priča jer smo se ja i sestra naganjale po kući sa noževima i ona kad mi je pokušavala "odsjeć" prst, nije uspjela i tako sad imam zavidni primjerak ili kako ga ja zovem "Ožiljak- mark trade od Nike-a" Ožiljci na podlaktnici lijeve ruke sestra i njezini nokti iz vremena kada smo svađe rješavale na najbrutalnije načine. Po baren 5 puta na dan. Ožiljak na zglobu lijeve ruke nastao je mojom "krivicom". Bilo mi je dosadno u školi pa sam puntericom istraživala zglob i ozljedila se. Serija ožiljka "Ja u kuhinji i imam nož u ruci"na prstima lijeve ruke Nastali su nedavno kada sam se malo aktivnije primila kuhanja. Tj. nije ni se sad dalo polako i pažljivo rezat meso već brzinski, ali Tko žuri, samo će mu ići sporije i tako sam se posjekla. Naravno poslje sam jos pola sata morala liječit rane, tako da sam još dodatno ogladnjela. E da na tv-u je baš tada bila Hitna Služba. Ajme!!! Ožiljci od cijepljenja na lijevoj ruci Svaki put mi ostanu pa sam lijepo zamolila tetu bolničarku da mi preko njih da inekcije i neka mi ne stvara nove ožiljke. I da ne znam kako ali imam i žig na dlanu lijeve ruke od manovriranja sa tosterom. I još ožiljak od vruće vode, za kojeg ne znam di i kako sam to pokupila. Sad bi ja najradije krenula nabrajat još i druge ožiljke i žigove i sl. stvari. Ili još bolje trebala bi biti sretna jer ljudi imaju puno gore ožiljke od mene. Makar su u zadnje vrijeme postali popularni poput tetovaže ili pircinga, ali opet ne hvala. Imam ih dovoljno i bez te, meni neobjašnjive, mode. Pusa :) |
- 15:28 - A na to ti kažeš... (1) - Isprintaj i spali - #
ponedjeljak, 20.12.2004.
Moja torbica
Torbica-modni detalj i veoma korisna stvar Netko mi je jednom rekao, da žena bez torbice nije žena. Po toj tipologiji (koja valjda postoji samo u glavi te dotične osobe), ja sam, hm, žena (sa velikim Ž). E sad kao i svaka osoba (žena) koja fura torbicu imam i ja problema s njom. Od nenalaženja stvari u njoj, nalaženja stvari za koje nisam ni znala da su mi u torbici, raznih bilješki računa, starih bonova.... I tako dalje i tako bliže. Uglavnom previše toga. Pa se ljudi pitaju kako ja uspijem pronaći nešto uopće u toj torbici i zašto uopće imam toliko stvari u njoj. E pa zato jer mi trebaju. Ili bi mi mogle zatrebat. Ili... Ma imam stvarno svakakvih šarolikih izgovora, za moj, so called, problem. E pa najjednostavnije bi mi bilo da ja malo zavirim unutra i izbacim stvari koje mi ne trebaju. Ali pošto se ja držim one stare poslovice Torba glavu čuva, ukratko nikad ne znam kad bi mi nešto od svega toga moglo i zatrebat. Navodno mi šminka (cijeli asortiman što znači, puder, olovka za oči-plava, crna i bijela, olovka za usne, ruž, tuš za kapke...) ne treba iliti nisam se šminkala cijelih 2 tjedna pod izlikom da mi to stvarno ne treba. Ali nikad se ne zna, što znači i dalje će mi to biti u torbici. Jer, hej, možda će me neki zgodan komad pozvat na kavu pa se moram malo sredit. Ne trebaju mi navodno ni parfemi, ali opet imam ih iz gore navedenog razloga. Ne trebaju mi ni ključevi koje ja ne bi trebala imat. Ali ih imam jer koga ja to zavaravam, TREBAJU MI. Uloške ne furam, ali tampone pod obavezno. Jeste da imam stvari jednom mjesečno, ali ne zna se kad bi nešto od toga moglo zatrebat frendici. E, što je od mene napravila ženska solidarnost. U torbici mi nikako ne trebaju razni računi koji me samo podsjećaju na moju ekstremno trošilačku prirodu. Ili bilješke koje me stalno podsjećaju da bi trebala, ne da sam trebala nešto napravit, ali nisam se sjetila. Tj. nisam pogledala u torbicu. Ima još toga, primjerice novac. Kad se svako toliko sjetim pogledat u torbicu nađem neke davno zaboravljene novce. Koji mi sasvim dobro dođu. Bilo bi dobro kad bi mogla tako svaki put. Ali jednostavno nisam te sreće. Ili pak punjač za mobitel koji mi je u torbici dobra tri dana. Ne mogu se sjetit zašto ali tu je. Naravno nisu mi sve stvari beskorisne. Ima par veoma korisnih stvari. Novčanik (što bi ja bez love i osobne i vozačke itd.), mobitel (pa da se ljudi pitaju šta je sa mnom, ako ga slučajno nemam), cigarete i naravno cigarete (nikotinsta ovisnica, makar i dalje tvrdim da nisam), labello (da mi usne od vjetra ne popucaju) i krema za ruke. Ovih par stvari su mi sasvim dovoljne. Ostale ponekad zalutaju u moju torbicu. Kad bi neka stručna osoba (psihijatar, psiholog) pogledala u moju torbicu zaključila bi da sam jako kaotična osoba. Koja ima dovoljno slobodnog vremena i ne zna ga iskoristit na neki konstruktivan način. E pa istina je. Jer stvarno ne stignem si sredit torbicu. Imam pametnijeg posla od toga. Pusa :) |
- 11:45 - A na to ti kažeš... (4) - Isprintaj i spali - #
utorak, 14.12.2004.
Vikendi...
|
Petak je moj dan. Kako kaže pjesma. E pa i subota je. Samo ako je dobro. Razvila sam jednu jako lošu naviku. Za neke je to dobra navika, ali iskreno ja mislim da je loša. Idem van svaki vikend po isprikom da će se ,možda nešto dobro desit vani. A kad se nešto dobro preko vikenda dešava vani? Gotovo nikad. Pogotovo u malom gradu gdje svi sve znaju. Tako da su, meni osobno dobri vikendi postali rijetkost. Većina vikenda se sastoji od druženja sa istim ljudima, koji su mi doduše veoma dragi, koji svaki vikend razglabaju o istome i izlaze na ista mjesta. A i ja izlazim na ta ista mjesta, jer stvarno nemam nigdje drugdije za izaći. Tako da je svaka promjena u već ustaljenoj shemi mog vikenda dobrodošla. To se recimo na neki način desilo ovaj vikend. Upoznala sam (službeno da se razumjemo) neke ljude koje inače znam iz viđenja. I koji su me, svaki na svoj način, oduševili. Jer sam shvatila (dobro to sam još od prije znala) da je bolje sudit o nekoj osobi ako i popričaš koji put sa tom osobom i pokušaš je upoznat. Desilo mi se da sam napokon dobila prosvljetljenje na neki način i odgovor na pitanje "Dobro što je tim muškarcima zašto mi ne prilaze?" i shvatila sam da odgovor leži u tome da ja kad izađem obično sam okružena sa najmanje petero muškarca (kunem se samo su mi frendovi) i naravno ostali muškarci su si to automatski protumačili kao "Ah ona sigurno ima dečka a ostalo su frendovi od tipa". I tako kad sam to lijepo protumačila tipu, na kraju smo i zabrijali. :)... Tako da mi je to bio jedan od najpoučnijih vikenda. Zato sad ako slučajno se desi da ugledam kojeg zanimljivog tipa lijepo ću se odvojit od te grupice koja me okružuje i krenut u napad (cerek). Ili izać, za malu promjenu, samo sa curama. I pritom se dobro zabavit. Pokušat ću uz sve to i manje pit jer alkohol je štetan. A ja stvarno ne želim ludima to tupit po glavi ipak i oni znaju posljedice kao što su npr. Blackout-ovi, nekontrolirano smijanje ili divljanje po plesnom podiju. Ah kad ce taj petak... Pusa :) |
- 16:27 - A na to ti kažeš... (5) - Isprintaj i spali - #
subota, 11.12.2004.
Sorry... Najteža riječ...
|
Sorry Seems To Be The Hardest Word What have I got to do to make you love me What have I got to do to make you care What do I do when lightning strikes me And I wake to find that you're not there What do I do to make you want me What have I got to do to be heard What do I say when it's all over And sorry seems to be the hardest word It's sad, so sad It's a sad, sad situation And it's getting more and more absurd It's sad, so sad Why can't we talk it over Oh it seems to me That sorry seems to be the hardest word What do I do to make you love me What have I got to do to be heard What do I do when lightning strikes me What have I got to do What have I got to do When sorry seems to be the hardest word Kad nekoga povrijedite obično ne znate ste to i napravili. E meni se to desilo i jednoj davnoj zajebanciji. Povrijedila sam jednu dragu osobu. Ono slučajno. Sad nakon dvije godine napokon sam smogla snage i rekla mu... "Oprosti za sve ono loše što sam ti ikad napravila". I taj predivan osjećaj. Da sad znate da je sve ok i da se više oko toga ne brinete. Olakšanje i osjećate se dobro. Potpuno nekako. Postajete dobra osoba jer ste upravo izrekli ono što vam je na duši dugo stajalo. I niste se pokajali zbog vašeg "oprosti". Taj osjećaj je nezamjenjiv i predivan. Jer znate da imate snage za to i još vam je bolje ako ta osoba prihvati tu ispriku. Jeste da je ponekad ta riječ teška za izreć, ali vjerujte mi isplati se. Pusa :) |
- 02:10 - A na to ti kažeš... (2) - Isprintaj i spali - #
srijeda, 08.12.2004.
Ah ti divni muškarci...
|
Zbog njih mi žene lijemo suze, plačemo od smijeha... Za njih smo spremne počiniti najgluplje stvari. Volimo ih, a ponekad ih i mrzimo. Krivimo ih zbog svega lošeg što nam se dešava i nazivamo ih šovinističkim svinjama. A bez njih ne možemo. I bez obzira na sve i dalje tražimo onog idealnog. Ili smo ga već pronašle. On ponekad zna bit "duša od čovjeka", a ponekad poželimo da ga nismo ni upoznale. U početku vidimo smo njegove vrline, a kasnije i mane i usprkos tome volimo ga i dalje. Ponekad nam muškarac postane najbolje prijateljica. I za divno čudo oni znaju i slušat. Makar im ponekad misli odlete pa kad nakon dugačkog izlaganja ga pitamo "I što ti misliš o tome?", on će samo reć "A!?". Volimo i njihova glupa međusobna nadmetanja. "Tko može više pive popit?". I smijemo se svemu tome. Mada nam i dalje ona nisu jasna. Čemu dokazivat da si bolji, ljepši, pametniji od drugog muškarca. Ah, da i mi žene to radimo. I dragi su nam unatoč svemu. I dobrom i lošem (ok tad su nam malo manje dragi.) Volim vas.... Pusa :) |
- 17:36 - A na to ti kažeš... (3) - Isprintaj i spali - #
ponedjeljak, 06.12.2004.
Moja kućica, moja slobodica
Već tjedan dana pokušavam živjeti sama. Naglasak na pokušavam. I mogu reći da mi za sad dobro ide. Kuham, perem, čistim... Inače to su poslovi koje sam u manjoj mjeri i radila dok sam bila kod staraca ali sad sam osuđena da se ipak snalazim kako god mogu. I zamislite stvari koje sam prije smatrala "Ne! Ja to nisam u stanju napravit.", za divno čudo ja to sada radim i u stanju sam napravit. Sviđa mi se jako kuća u kojoj sam trenutno (naglasak na trenutno jer sam tamo u vrijeme dok učim, pošto smo mi ipak mnogobrojna obitelj uz to veoma glasna pa se kod mene malo se teško koncentrirat). Kuča se nalazi se na vrhu brda, pa su me proglasili vješticom koja zivi u kući na vrhu brda. Ljudi koji su bili tamo oduševili su se. Ili barem ja to tako mislim. I što je najbolje uočljiva, jer je limunsko žute boje. A takvu kuću ne može nitko promašit. Prostrana je i udobna. Ali čak i tako savršena mora imat i neku manu ,a to je grijanje. Inače ima centralno koje ne radi (nema lož ulja, a meni se ne da kupovat da bi se grijala). Ima i kamin, ali dok ja zapalim vatru proć će cijela vječnost. Tako sam odlučila si ponest sa sobom par dekica da me griju pošto ipak u zadnje vrijeme nitko se nije ponudio da bi me ugriao. Ok je, ali neću sad o tome. I za divno čudo navikla sam se na hladnoću. Malo mi je bed navečer onako sama u ogromnoj kući, jer imam osjećaj da mi je kuća ukleta. Nema javne rasvjete oko nje i ono mrak totalni. Zastrašujuće. Navikavam se lagano. Sad sam počela malo preuređivat moj novi životni prostor. Malo biljaka, pokoja slika tu i tamo. I naravno knjiga ko u priči. Bar se vidi da tamo netko i živi. Napokon imam prostor u kojem mogu iskoristit svu svoju kreativnost i nešto znanja koje sam skupila čitajući knjige o Feng-Shui-u. Pokušat ću napravit čim bolje da bi se ja u njoj osjećala ugodno. I za kraj "MOJA KUĆICA, MOJA SLOBODICA"... I ja sam Happy.... :) Pusa.... |
- 13:40 - A na to ti kažeš... (2) - Isprintaj i spali - #
srijeda, 01.12.2004.
Yu nostalgija
|
Carstvo u drugarstvu U svijetu postoji jedno carstvo U njemu caruje drugarstvo U njemu je sve lepo U njemu je sve nežno U njemu se sve raduje Tamo su kuće od čokolade Prozori su od marmelade Tamo svako radi ono šta hoče Tamo raste svako voče U svetu postoji, jedno carstvo U njemu caruje drugarstvo U njemu caruje drugarstvo U njemu caruje drugarstvo Ova pjesma me odmah podsijeti na dane kad sam bila klinka. Kojih se jedva i sjecam. Sadašnjos je tu ali opet ja se želim malo okrenut prošlosti. I Yu nostalgičarima. Ima ih dosta. Počevši od moje mame koja je zaplakala kad sam joj pustila pjesmu Drug Tito (ma znate onu "Druže Tito mi ti se kunemo") i koja svaki put kad je riječ o politici i tekućim problemima naroda uvijek se sjeti kako joj je nekad bilo dobro. Tuguje ona malo za starim vremenima. Tako su mi i ona i strai pričali o štafeti za Titov rođendan, o titovom vlaku koji je prošao blizu mjesta di živimo i kako su oni pozdravljali Druga. Vidim da su ga svi voljeli i poštivali. Definitivno je imao karizmu. Ali nije ni tad bilo sve crno-bijelo, tj. Neki se sijećaju maltratacije raznoraznim pobjedama u kojima se željelo pokazat Yu nadmoć i veličinu. Čemu sve to? Jedna od tipičnih socijalističkih pojava je bilo veličanje politke i ljudi na vlasti su bili prikazni kao bogovi. Išli su, po mojem mišljenju, na rimski princip "Kruha i Igara". Da ljudi malo zaborave o nekim problemima. No realno gledano, tad su ljudi barem radili i dobivali plaću. A danas kad pitaš ljude kako im posao garant ćeš dobit ovaj odgovor : "Bitno je da radim nešto i da dobivam plaću". Suočavamo se svaki dan sa ljudima koji pokušavaju preživjet, a vjerujem da je i tad bilo takvih ljudi. Mada većina veliča onaj sustav i ona "davna" vremena. No ima i lijepih stvari a nije mi bila namjera toliko se raspričat o tadašnjoj politici. Recimo samo onih divnih stvari koje se ljudi sjećaju, Eurokrem je jedna od tih stvari i ja već dugo ga nisam vidjela. Zamjenila ga Nutella. Sigurno se svi sjećate njegovog okusa. Ili pak žvaka u obliku cigareta u plavoj kutiji (mislim da je bila sa uzorkom jeansa), ili Bazoka žvake za koje mi je frend pričao da su ih oni cijelo vrijeme žvakali. Ahh divno dijetinstvo. Sama moda u ono vrijeme (osamdesete)- Iskreno ne jedna od mojih omiljenih. Glazba , jer se sigurno sjećate grupe Riva i njihove pobjede na Euroviziji. A tek "Đuli". Ili "Balkan" kojeg svako toliko čujem u disku, a tek Lepa Brena i Balašević, većina današnjih klinaca ni ne zna tko su oni a kaom li njihovih pjesma.... Još i dan danas mi ponekad dodje volja da počnem pjevat stare stvari. Lijepo se vraćat prošlost, ali treba nastavit živjet u sadašnjosti i gledat da nam ona ostane u lijepom sijećanju te se, ako ništa drugo, nadat boljoj budućnosti. Svima vama, drugovi, sa malim zakašnjenjem sretan Dan Republike. Pusa :) Mali link na koji sam slucajno nabasala na forumu...Yu Nostalgija |
- 10:40 - A na to ti kažeš... (1) - Isprintaj i spali - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Tko sam ja?
Obična cura iz susjedstva za kojom se muškarci na ulici ne okraću jer je smatraju curom nevrijednom pažnje :). Ona za koju frendovi smatraju da si nije sposobna pronać tipa, koja studira i svoju budućnost ne može ni vidjet a kamo li zamislit. A sad malo ozbiljnosti... Željela bi tipa a ne bilo koga, željela bi studirat umjetnost, biti ozbiljna cura, i sretna. I možda pomalo drukčija od drugih, rješit se većine strahova koji me koče u životu, i naravno ostat oped ona svoja, obična cura s malo sreće u životu i ljubavi koja je odvažna, pametna i lijepa.
Osmijeh
Osmijeh ne stoji ništa, a dijeluje čudesno. Obogaćuje onoga kome je upućen, a ne osiromašuje onoga koji ga daje. Bljesne poput munje i sijećanje nam može trajati zauvjek. Nitko nije toliko bogat, niti toliko siromašan da bi ga sebi mogao uskratiti i svatko njime dobiva. On je odmor umornom, putokaz izgubljenom, sunčeva zraka žalosnom i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje. Njega ne možemo iznajmiti, kupiti, posuditi ili ukrasti. Jer vrijedi zapravo samo kad se poklanja... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||