Amidala...
ponedjeljak, 06.12.2004.
Moja kućica, moja slobodica
Već tjedan dana pokušavam živjeti sama. Naglasak na pokušavam. I mogu reći da mi za sad dobro ide. Kuham, perem, čistim... Inače to su poslovi koje sam u manjoj mjeri i radila dok sam bila kod staraca ali sad sam osuđena da se ipak snalazim kako god mogu. I zamislite stvari koje sam prije smatrala "Ne! Ja to nisam u stanju napravit.", za divno čudo ja to sada radim i u stanju sam napravit. Sviđa mi se jako kuća u kojoj sam trenutno (naglasak na trenutno jer sam tamo u vrijeme dok učim, pošto smo mi ipak mnogobrojna obitelj uz to veoma glasna pa se kod mene malo se teško koncentrirat). Kuča se nalazi se na vrhu brda, pa su me proglasili vješticom koja zivi u kući na vrhu brda. Ljudi koji su bili tamo oduševili su se. Ili barem ja to tako mislim. I što je najbolje uočljiva, jer je limunsko žute boje. A takvu kuću ne može nitko promašit. Prostrana je i udobna. Ali čak i tako savršena mora imat i neku manu ,a to je grijanje. Inače ima centralno koje ne radi (nema lož ulja, a meni se ne da kupovat da bi se grijala). Ima i kamin, ali dok ja zapalim vatru proć će cijela vječnost. Tako sam odlučila si ponest sa sobom par dekica da me griju pošto ipak u zadnje vrijeme nitko se nije ponudio da bi me ugriao. Ok je, ali neću sad o tome. I za divno čudo navikla sam se na hladnoću. Malo mi je bed navečer onako sama u ogromnoj kući, jer imam osjećaj da mi je kuća ukleta. Nema javne rasvjete oko nje i ono mrak totalni. Zastrašujuće. Navikavam se lagano. Sad sam počela malo preuređivat moj novi životni prostor. Malo biljaka, pokoja slika tu i tamo. I naravno knjiga ko u priči. Bar se vidi da tamo netko i živi. Napokon imam prostor u kojem mogu iskoristit svu svoju kreativnost i nešto znanja koje sam skupila čitajući knjige o Feng-Shui-u. Pokušat ću napravit čim bolje da bi se ja u njoj osjećala ugodno. I za kraj "MOJA KUĆICA, MOJA SLOBODICA"... I ja sam Happy.... :) Pusa.... |
- 13:40 - A na to ti kažeš... (2) - Isprintaj i spali - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Tko sam ja?
Obična cura iz susjedstva za kojom se muškarci na ulici ne okraću jer je smatraju curom nevrijednom pažnje :). Ona za koju frendovi smatraju da si nije sposobna pronać tipa, koja studira i svoju budućnost ne može ni vidjet a kamo li zamislit. A sad malo ozbiljnosti... Željela bi tipa a ne bilo koga, željela bi studirat umjetnost, biti ozbiljna cura, i sretna. I možda pomalo drukčija od drugih, rješit se većine strahova koji me koče u životu, i naravno ostat oped ona svoja, obična cura s malo sreće u životu i ljubavi koja je odvažna, pametna i lijepa.
Osmijeh
Osmijeh ne stoji ništa, a dijeluje čudesno. Obogaćuje onoga kome je upućen, a ne osiromašuje onoga koji ga daje. Bljesne poput munje i sijećanje nam može trajati zauvjek. Nitko nije toliko bogat, niti toliko siromašan da bi ga sebi mogao uskratiti i svatko njime dobiva. On je odmor umornom, putokaz izgubljenom, sunčeva zraka žalosnom i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje. Njega ne možemo iznajmiti, kupiti, posuditi ili ukrasti. Jer vrijedi zapravo samo kad se poklanja... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||