Amidala...
ponedjeljak, 27.12.2004.
Božić
|
Uvijek me par dana prije Božića hvata, so called, PBD iliti Pred Božićna Depresija (dalje u tekstu PBD). A taman tad počinju redovito puštat božićne pjesme na radiju, u kafićima... A to me nervira. Jer svi rade preveliku buku oko Božića i svega što dolazi u paketu. Obično svi jedva čekaju Božić , jer je to jedan od razloga za slavlje. Pa poslije Nova... Sve mi se to u mojem PBD-u razdoblju čini ljigavo i glupo. I samo se želim držati podalje od svega toga. I slijede obećanja samoj sebi. Neću izaći za Badnjak jer sam obećala da ću ići na polnoćku i uvjeravam se da nikoga neće ionako biti vani. Neću izaći na Božić jer želim bit sa obitelji i rodbinom, sa čim manje razmišljanja o samom Božiću (isključen TV i radio). Na sreću ili možda na žalost, ova teška bolest PBD jenjava na samu badnju večer i ja dobro raspoložena izlazim van. I jedva uspijevam dočekat da napokon dođe Božić. Da mogu izgrlit i izljubit ljude koje obožavam. Ovogodišnji Božić (Ustvari zadnji tjedan prije Božića) je započeo sa još jednim napadajem PBD. Nisam baš najbolje podnosila božićne pjesme koje su se cijelo vrijeme vrtile na radiju. Ili one jadne tete koje su prodavale ukrase na trgu. Nekako me to uvijek zna iživcirat. Žalila sam se na sve to. Nitko mi baš nije pokazao previše razumijevanja (jer su i oni pratili od PBD). A onda nagli preporod. Badnje jutro. Ustajem vesela iz kreveta i stanem pjevat Jingle Bells, usput praveći si kavu sa cigaretom u ustima. I naravno, potpuno zaboravljajući na činjenicu da je post i da se ne jede meso, krenem si spremat sendvič sa puretinom. Ne znam ali kad god je post ili takvo nešto ja uvijek zabrljam sa mesom. Zatim je uslijedilo zujanje po kući iliti ga čišćenje. I onda sam se napokon odlučila. Ma da idem van. Mislim, tko će normalan ostat doma na Badnju večer. Ispostavilo se da se nisam puno prevarila. Nakon ludog izlaska sa ekipom jedva sam se nekako vratila doma. Malo nakon sto sam zaspala, već sam se morala dignut za poći na misu. Koja je za promjenu i bila veoma poučna. Prosvjetljavajuća doduše. U velikoj misteriji zvanoj "Što je bilo prije: Kokoš ili Jaje?" došla sam do zaključka da je kokoš došla nakon jajeta. O tome kako sam došla do toga u nekom drugom postu. Kao i uvijek na Božić svake godine dolaze nam razni stričevi, strine, ujaci, ujne, bratići, sestrične... Čim više rodbine, to bolje ili... Ne, čim manje to bolje imat ću manje posla. I prije ću krenut spavat. I naravno sanjat divne snove o miru u svijetu, te sreći i blagostanju svih ljudi na našem malom svijetu. Pusa :) p.s sorry zbog zakašnjenja bila sam prezauzeta tijekom vikenda |
- 16:39 - A na to ti kažeš... (1) - Isprintaj i spali - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Tko sam ja?
Obična cura iz susjedstva za kojom se muškarci na ulici ne okraću jer je smatraju curom nevrijednom pažnje :). Ona za koju frendovi smatraju da si nije sposobna pronać tipa, koja studira i svoju budućnost ne može ni vidjet a kamo li zamislit. A sad malo ozbiljnosti... Željela bi tipa a ne bilo koga, željela bi studirat umjetnost, biti ozbiljna cura, i sretna. I možda pomalo drukčija od drugih, rješit se većine strahova koji me koče u životu, i naravno ostat oped ona svoja, obična cura s malo sreće u životu i ljubavi koja je odvažna, pametna i lijepa.
Osmijeh
Osmijeh ne stoji ništa, a dijeluje čudesno. Obogaćuje onoga kome je upućen, a ne osiromašuje onoga koji ga daje. Bljesne poput munje i sijećanje nam može trajati zauvjek. Nitko nije toliko bogat, niti toliko siromašan da bi ga sebi mogao uskratiti i svatko njime dobiva. On je odmor umornom, putokaz izgubljenom, sunčeva zraka žalosnom i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje. Njega ne možemo iznajmiti, kupiti, posuditi ili ukrasti. Jer vrijedi zapravo samo kad se poklanja... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||