29.11.2007. - 19:01
zatvorila se u svoja četiri zida, tražeći onu fantaziju o obećanoj zemlji... ta je zemlja bila mit, neispunjen zbog suvremenih kazni karmičkih kazni. ponovno su joj lijepili neke stare nazive, ponovno je stvarajući u novom imenu, koje nije bilo njeno, i ona je to znala.
zaspala je uz hladnoću vatre i samo jednu zvijezdu koja je obasjavala njeno čitavo nebo. usnula je.
i sanjala...
prolazila je kroz zrcala i vraćala ljeto, skupljajući sunce u svom rukavu i čuvajući ga za buđenje. svako novo zrcalo bilo je novi odraz, i u tom snu je promijenila toliko lica, da ni sama nije znala tko je. tada su se probudile neke zle Suđenice, donoseći joj vijest o tome da će se uskoro rasplesti...
naglo se probudila.
kiša ju je ponovno spasila od sigurnog vriska. nije se htjela svađati sa svojim mislima, ionako su bile dovoljno međusobno posvađane. shvatila je tko to zapravo ne smije postati... pogledala je kroz prozor, i u crnilu ove hladne večeri prepoznala jedan narančasti kišobran. upustila se u maštanje, stvarajući slike novih ljudi i legendi...
presudila si je otvaranjem vrata.
izašla je, ponovno ne zaključavajući vrata, nezaštićena i uporna, i potrčala za narančastim kišobranom... jedno je skretanje okončalo taj trk, ostavljajući je da zbunjeno samuje pod crvenom svjetlosti ulične svjetiljke i sanjari o onoj savršenoj ponoći kada je po prvi put saznala sve svoje mane. bila je očarana njihovom količinom, i znala je da su dio nje. i moglo bi se reći da ih je sada i voljela. jer, nosile su sjećanja...
zapljusne je val ledenog vjetra, i ona shvati da se našla u stvarnosti. koja se njoj činila tako dalekom... nepoznatom... sumnjala je u nju. ali morala ju je prihvatiti.
okrenula se i po prvi put u svom životu, otrčala od mašte, ostavljajući je razočaranu iza čvrato zaključanih vrata. trebala se, bar na tren, vratiti nekom davno minulom životu, nekom koji je stvaran...
znala je da će ponovo pobjeći, ali htjela je bar na tren zaboraviti da je sanjala... htjela je da je probude.
...when everything's made to be broken, I just want you to know who I am...
27.11.2007. - 19:47
stajala je na rubu mola čitajući ovaj stih i pokušavajući naći potrebu za ostankom, smijući se pjesmi koju je smatrala tužnom.
nosila je onu melodiju koju je toliko puta pokušavala sagorijeti, dok napokon nije shvatila da je na vatru otporna, ali sada ju je htjela utopiti.
gledala je ono prostranstvo pod sobom, prostranstvo tako zeleno, crno, ljubičasto, plavo, žuto...
uvijek je tako znala pronaći bezbroj boja u nečemu. poput Vermeera... kad bi bar mogla biti on... onda bi našla svoju paletu miješanjem praha...
razmišljala je o krilima heroja i oslanjanju na snove...
pogledala je ispod sebe. samo voda, tako raznobojna i protkana zlatnim nitima sunčevih zraka. tražila je vatromet u talasanju vode, i zamalo ga je pronašla, ali prenuo ju je dolazak broda koji je, i ne znajući to, očekivala.
privezala je naoko prazan brod za mol zapinjući o svoju ljetnu haljinu. uspela se mostićem i ušla u kabinu izlizanih vrata, te otkrila fotografiju sebe. brod je bio prazan, sve što je u njemu bilo, bila je ona. nije se mogla sjetiti kada je ta fotografija slikana, ali izgledala je staro, a njen odraz na njoj bio je potpuno nov. smiješak?
po jednom starom vjerovanju, fotografija zarobljuje dušu čovjeka. sukladno tom vjerovanju, ona nije voljela fotografije. poderala je fotografiju u komadiće i odmah ih bacila u more.
zaronila je za njima, hvatajući svoju esenciju.
kad se uspjela othrvati svojoj potrazi, shvatila je da je napokon okružuje onaj beskraj, što ju je povezivao s toliko ljudi, a ipak joj davao onu potrebnu samoću.
more... njena utjeha, inspiracija, san i najveća ljubav. njen spas i vjera.
izronila je na površinu i pustila se da pluta.
i shvatila je jednu stvar.
ona melodija koju je pokušavala uvijek nanovo maknuti, bila je dio nje.
nije bilo povratka, a on je sada bio i neželjen. ova je melodija sada pretvorena u osmijeh.
možda se s onom slikom vratilo ono što je tražila?
...the feeling of belonging to your dreams...
26.11.2007. - 15:01
"...and I think to myself, what a wonderful world..." l. armstrong/the ramones (ovisi koju verziju preferirate )
da, da... plešući uz bend, krećući se poput čekića, ona je čudesan čovjek, voljeti je ocean, a ljubiti mokri pijesak, ona ima pogled... (plagijat hihihi )
nemam inspirejšn.
pa eto tako, reda radi, da se ne izgubi kontinuitet, pišem post.
dan je jednostavan, donekle sunčan, ispunjen osmijesima...
mislim da ću danas napisat još jednu onakvu pričicu stila post od 30. 9.
al prvo mi triba autorizacija
ništa, onda je dobijete kasnije .
ja bi još pričala, ali moram ić učit.
ovaj post nije nadahnut.
i nema slike
let`s go, iđemo!!!
byyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyyy
25.11.2007. - 22:10
jednom davno, u zemlji iza sedam gora i sedam mora...
ali ovo nije bajka. ovo je moj život, koji preskače svaku drugu pjesmu. ovo je moj život, koji je samo grad blještećih svjetala koja zasljepljuju od istine.
neonsko srce...
i spremam se na moje journey. ali nikako da krenem. ne znam kako. ili ne želim znati. to će biti jedan od izazova mog unutarnjeg herkula. ali, hoću li ja biti dovoljno hrabra???
"...just stuck, hollow and alone, and the fault is my own..."
ili možda...
"...there are just too many times that people have tried to look inside of me..."
ne...
"...if I could stand up and take the blame, I would..."
da.
kriva sam. Juliet je jedina koja to prihvaća. Juliet je sama sebi omega.
i još jedno priznanje.
volim te.
oprosti. znam... ne znam.
naslov je očito prikladan...
zanemarite me. nisam to ja. to je Juliet. a svi znamo da je ona mit...
"...as you read this, know my FRIENDS, I`d love to stay with you all..."
25.11.2007. - 11:30
razlog zašto je Juliet mit:
*prvo je to što Juliet nije stvarna. ona je mit, a ja sam natjerana vjerovati u nju.
*zadnjih dana Juliet ne postoji jer je zakrvavljena.
*vječna ljubav nije ostvariva s jednom osobom.
razlog zašto pali anđeli dobivaju drugu šansu:
*jer se vraćaju po oprost.
*jer ne okrvare.
*jer se pokaju.
razlog zašto su neki ljudi na gubitku:
*ne prihvaćaju sebe.
*vide samo svoju bol.
*boje se.
razlog zašto je bolje održati obećanje:
*zadržiš povjerenje.
*ne okaljaš sam sebe.
*gradiš temelje za sutra.
ja sam prilično sretna osoba. okružena sam jako dobrim osobama. želje mi se ispunjavaju. Juliet se možda i ostvari...
znam da malo iskačem iz uobičajenog.
ali ja sam ipak anything but ordinary.
...ljudi me zovu po imenu, ja im odgovaram u dobrom raspoloženju... J. Š.
24.11.2007. - 00:31
sjedila je u tami svoje sobe, na svom samotnom krevetu tražeći nadu, koja je možda bila rasuta po podu... da li ju je zgazila prije nego je shvatila?! skriva se iza zavjese tužnog pogleda i sve na što čeka nikako da se pretvori u njeno.
oni u njenim pjesmama nalaze inspiraciju, ona ih nalazi prazne i ispijene, stvara nove, ali u njima nema nje. kao da ih stvara za njih...
opet se spašava od sebe i sanja samo crno-bijelo s primjesom crvenog, ponovo crta one iste scene crvenom olovkom koja je pokreće, slike su mutne, crteži tamni, sve skice blijede u crveno... opet priziva u sjećanje sve one dane i sve one riječi i utjehu... one osobe koja ju je dovela do tih pjesama. ta je osoba ruševina, ili je to tek njena prikaza, ono što je brani od same sebe. ne smije reći tu riječ... ne tu. samo tu ne. sve osjećaje prema toj osobi zapakirava i krije ljutnjom, ali toliko ju boli njeno razaranje...
odlučila je stati na kraj svojim krivnjama i držati svoju riječ, stajati na onom oblaku borbe koji je uvijek lebdio nad njom, ali ga nikad nije mogla dohvatiti. danas je njena ljubav prema osobama koje ju ne žele oslobođena. ona neće napraviti prvi korak i ustupiti svoje mjesto njima, neće ih smatrati onime što nisu. ovo je šok realnosti, i možda je pogađa odluka njenog uma, koji je na trenutke tako daleko od nje, ali vrijeme je da stvari sagleda onakvima kakve zaista jesu. nitko nije savršen. a nitko ne zna ni zašto...
sjetila se prijetvornih osmijeha davnih i kako je dokazivala da može biti ono što nije. trenutak je stigao da prihvati sebe. možda u nekom bajkovitom svijetu to jednom i uspije u potpunosti učiniti.
želi pokazati svoju tamnu stranu, sjenu nepočinjenih grijeha i ustručavanja, tapkanja u rukavicama i sada nije ona stara. u ovoj odluci rađa se feniks onog iskonskog, onog što je ne mori, već oslobađa. pustit će ih u svoju intimu, a opet držati onu distancu opreza koja je nužna za preživjeti.
crvena olovka crta osmijeh. on je heroj neke davno osušene suze isprane vremenom... njen san o odrazima njenih postupaka tek počinje. mora naučiti snositi posljedice, koliko god teške bile...
odgovornost je jedna neizbježna i nepremostiva dubina, koju moramo dotaći da bismo odrasli. možda je napokon shvatila... tko zna? možda je upravo ovaj zalazak njeno osviještenje...
...think I`ve said these words before...
22.11.2007. - 22:56
sjela je ponovno na prozorsku dasku tražeći nešto u vidokrugu. samo sivilo ovog zadrtog grada punog malograđanštine, s manjkom slobode. sjetila se nekih svojih današnjih riječi i iskreno se zapitala vjeruje li u njih, ili ih je stvorila samo da bi se izvukla iz šaka vlastitog ograničavajućeg uma. odgovor nije znala.
razmišljala je onom nebu koje je danas promatrala, o mjesecu ispod kojeg su prolazili oblaci, o onom istom mjesecu na koji se popela da bi pobjegla od nekih riječi, tako starih, istih i nezanimljivih... ponovno ju je hvatala ona stara obrana cinizma kojeg je i dalje brižno njegovala. razmišljala je o nekim nedavnim sjećanjima koja su trenutno narušena, ali i dalje bude neku superjunakinju u njoj koja pokušava ponovno podići zaštitu oko svojih zidova.
slušala je neke nepoznate note nekih nepoznatih glasova što su je željeli probuditi iz razmišljanja, ali im nije dopustila. pokušavala se preispitati i otkriti je li postala ono što je željela, ali i dalje je ostajala sama sebi nepoznanica. iako je ona zapravo bila jedina koja ju je poznavala, nije se poznavala. ovaj je dan bio pun kontradikcija... zbunjivala je samu sebe, no to ju je zabavljalo, jer je danas to bio jedini izazov koji je mogla pronaći. dan je bio siv i nezanimljiv, i donosio je one iste, davno naučene, rutinske korake monotonog ritma.
opet je ponavljala one jučer naučene verse, jer je to bilo jedino što je bilo bar približno novo ispod ovih oblaka, u ovom gradu tako dosadnom i praznom. ovo je bio beživotan kvazi-dan, u njenom beživotnom kvazi-umu, koji je i dalje lutao samo svojim hodnicima i horizontima.
svoje je pjesme i dalje bojala u crveno, samo da ožive, ali njene pjesme su mrtve, uvele. možda sutra ponovo zažive... možda ih sutra ponovo pretvori u svoje...
shvatila je da nije ništa izgubila, još je okružena onim plavim dimom svoje inspiracije, koja je vodi u svijet znakova koje tek mora otkriti, i to je ono što ju je pokretalo. e pur si muove! Povikala je to sama sebi, prkoseći ovom beskrajnom gradu i svojim dosadnim mislima... ona ima svoj cilj, i iako ga još nije našla, ona to zna! potraga se nastavlja...
...the same old crowd that brings me down...
21.11.2007. - 14:45
ustala je. sjela je na prozorsku dasku, prstima dotičući hladno staklo i brišući maglu što su je kapi stvorile na njemu, i pogledala svoj odraz u jednoj kapi. kap je nosila sva njena sjećanja i pogreške. obrisala je kap i time je mislila osloboditi svoj entitet od daljnjeg hoda u krivom smjeru. kapi više nije bilo, ali od tereta nije pobjegla.
obukla je svoje stare izlizane tenisice i izašla kroz vrata ne zaključavajući ih. bila je sigurna da nitko neće ući. to mjesto nije toga bilo vrijedno.
pustila je da joj misli lutaju, a noge je vode tamo gdje je htjela, i znala je da će to opet biti jedna od njenih dugih šetnji, koje uvijek krenu s namjerom da pobjegnu.
naravno, padala je kiša, njena vjerna pratiteljica, ponovno joj dajući savjete koje zasigurno neće poslušati. njena siva kapuljača ponovo je bila mokra. to je nije smetalo, samo ju je rastuživalo, jer je uvijek otvaralo ono drago, staro, toliko puta pročitano poglavlje. opet je postala ona stara malena, pa makar samo za jednu šetnju.
odjednom je nabasala na crveni kišobran, zaboravljen na klupi u nekom sivom parku, ali potpuno očuvan i čvrst. bilo je čudno vidjeti nešto tako žarko, gotovo smjelo, u sivilu tog jesenjeg dana. otvorila je kišobran i nastavila hodati.
crvena boja ju je uvijek oraspoložila, donoseći u njene misli neki optimizam i kreativnost. donijela je i neka lijepa sjećanja. pod tim kišobranom osjećala se zaštićeno, kao da on isijava toplinu nekog često zamišljanog doma, neke željene oaze mira.
sjetila se kako je nekoć plesala... pokušala se sjetiti onih plesnih koraka i, povremeno spuštajući kišobran, pomagala je kapima u njihovom plesu kroz zrak. smijala se ponovno i dalje plešući, sjećajući se one večeri kad je plesala sumnju... tako komična uspomena. ali voljela ju je.
od plesanja je bila potpuno mokra, ali nije ju bilo briga. ionako na cesti nije bilo nikoga.
nastavila je šetnju, i nije ju zanimalo vrijeme. ovo je bila njena sloboda, njena emancipacija od svijeta, i svega banalnog što ju je ograničavalo u njenim trivijalnim trenucima. i dalje je nosila onaj crveni kišobran.
kiša je prestala, a ona je čula samo zvuk tišine. odjednom ju obuzme jak nalet bure i otme joj kišobran. nema više topline.
shvatila je da se vratila pred ona ista nezaključana vrata. da... sjećat će se...
...if I could start again, a million miles away, I would keep myself, I would find a way...
20.11.2007. - 20:17
dakle, obećala sam da ću napraviti hvalospjev o još nekim osobama, dakle, to moram i ispuniti.
prvo pa muško: bany. pravim imenom andrija, ovaj pokemon vam je jedan mali, pjesnički nadareni žeko. ne poznajemo se dugo, ali ipak, dovoljno dugo da znam da je žeko jedna super-kuliza osoba. ugl, kao šta kaže anteja, žeko je jedan jako dragi momak i lolimo ga puno svi (i btw, spržio mi je simple plan!!!)
prelazimo na nježniji spol. ovdje će bit riječ o antei, popularno zvanoj šmoljo. antea je jedna jako prizemljena osoba, ne da se nagovoriti na svašta, pametna je i jaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaako blesava. u zadnje vrime popušta u školi iz nekog razloga... lol. antejić, puno tebe loli tvoja julie!!!
i šećer na kraju, anja. naš mali yeti, anjić, naša mala blesača... ona je naaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaajsmišnije stvorenje na svitu, mali mišić. inače trenira odbojku, voli animu i ono što ona naziva "svojom glazbom". šta je je, naša anjica je oličenje smišnosti i dragosti i blesavosti i volim je puuuuuuuuuuuuuuuuuuunooooooooooooooooo!!!
etogac. ljudeki, voli vas mala julie. od sutra opet normalni postovi, fala bogu.
by: mala julie ilitiga juliet
19.11.2007. - 20:11
danas ću pričat o svojim prijateljima. nije uobičajena tema za mene, ali nema veze...
počet ćemo s pampi. pravim imenom sandra, ova cura je sve što možeš poželjeti od prijateljice. svaki put kad sam tužna, ona je tu. svaki put kad je zatrebam, ona je tu. jer je uvijek tu za one koje voli. spremna je zanemariti svoju tugu da bi izbrisala tuđu, i to je ono što najviše cijenim kod nje.
pampi je jedno luckasto stvorenje koje jako voli širiti ljubav (a to vam je inače moja životna misija... ), jedno jako toplo i dražesno stvorenje. i za sve one koji misle da je umišljena, imam newsflash: NIJE!!!
pampi ja tebe puno volim i samo se nemoj brinuti zbog vlakova i sličnih stvari!!!
prelazimo na inesku. pravim imenom ines, moja apsolutno najbolja prijateljica, jedno malo smišno stvorenje koje je toliko drago da je to apsolutno neizrecivo. sigurno moja najveća podrška u svemu što god napravim, naravno, ako je to dobro za mene. ona je moja mala sekach i ja nju puno puno puno volim. na moju veeeeeeeeeeeeeeeliku žalost ona živi u zagrebu!!!
inače se poznajemo cijeli život i stvarno smo oduvijek i zauvijek najbolje prijateljice. najdraža moja seka, volim te i jedva čekam da se vidimo!!!
na redu je petra. pero ilitiga pejči ilitiga pejfi ilitiga pojfi, najslađa cura koja je ikad hodala ovom planetom (uz maju, naravno ). ona je tako blesava i luckasta, da je jednostavno ne možete ne volit! također je uvijek tu kad je zatrebaš, i vječno je nasmijana. nažalost, boji se zaljubiti, a prebrzo se veže za nekoga, ali to joj je kod mene veliki plus, jer to samo znači da je jako topla osoba. ona je naše malo sunce koje nam uvijek obasja dan!!!
sad naša maja. majfi, naša mala, slatka, lipa i pomalo djetinjasta princeza (kako bi rekla prof. magazin). ne boji se reći ono što misli i to je čini jako dobrim savjetnikom. ponekad nije u stanju, kao ni sandra, riješiti probleme na licu mjesta, nego rađe prestane pričat s osobom s kojom ima problem. to je dovodilo do toliko svađa između sandre i maje da je to nevjerojatno.
svađe na stranu. maja je jedno smišno stvorenje koje je također jako sklono širenju ljubavi. mala majo, big kiss od male julie!!!
i za danas zadnji, ali ne i manje vrijedan, čoky!!! pravim imenim tome, to vam je jedno najbolje i najkomičnije biće koje je ikad egzistiralo!!! čoky je jedno predobro stvorenje, koje uvik ima vremena za vas, i koje će vam ispuniti svaku razumnu želju, pa makar bila nelogična (kontradiktorno, ali nema veze). nažalost, nije baš samouvjeren, ali sve svoje mane kompenzira svojom dobrom dušom i dobrim djelima. sklon je nekim glupostima...
ali svejedno, on je moj najbolji prijatelj i nadam se da zna da može uvijek pričat sa mnom... jube, volim te!!!
oni su moje žvježdiče na nebu...
volim vas...
18.11.2007. - 17:12
VOLIM TE ...
Albanski - Te dua
Arapski - Ana behibak (reći muškarcu)
Arapski - Ana behibek (reći ženi)
Bambara - M'bi fe
Bangla - Aamee tuma ke bhalo aashi
Beloruski - Ya tabe kahayu
Bisao - Nahigugma ako kanimo
Bugarski - Obicham te
Čejen Indijanci - Ne mohotatse
Čičeva – Ndimakukonda
Češki - Miluji te
Danski - Jeg Elsker Dig
Holandski - Ik hou van jou
Engleski - I love you
Eskimski – Negligevapse
Esperanto - Mi amas vin
Estonski - Ma armastan sind
Ethiopski - Afgreki'
Faroski - Eg elski teg
Farsi - Doset daram
Filipinski - Mahal kita
Finski- Mina rakastan sinua
Francuski - Je t'aime, Je t'adore
Galski - Ta gra agam ort
Gruzijski – Mikvarhar
Grčki - S'agapo
Gudžarati - Hoo thunay prem karoo choo
Hiligajaski - Palangga ko ikaw
Havajsk - Aloha wau ia oi
Hebrejski - Ani ohev otah (reći ženi)
Hebrejski - Ani ohev et otha (reći muškarcu)
Hiligaynon - Guina higugma ko ikaw
Hindi - Hum Tumhe Pyar Karte hae
Hmong - Kuv hlub koj
Hopi Indijanci - Nu' umi unangwa'ta
Islandski - Eg elska tig
Ilonggo - Palangga ko ikaw
Indonezijski - Saya cinta padamu
Irski - Taim i' ngra leat
Talijanski - Ti amo
Japanski – Aishiteru
Jermenski - Yes kez sirumen
Jidiš - Ikh hob dikh
Joruba - Mo ni fe
Južnoafrički - Ek het jou life
Kanadski - Naanu ninna preetisuttene
Kapampang Katalanski - T'estimo anski - Kaluguran dak
Kambodžanski - Soro lahn nhee ah
Katalanski - T'estimo
Keltski-Škotska - Tha gradh agam ort
Kineski-Kanton - Ngo oiy ney a
Kineski-Mandarinski - Wo ai ni
Kisvahili – Nakupenda
Konkani - Tu magel moga cho
Korejski - Sarang Heyo
Korzikanski - Ti tengu caru (reći muškarcu)
Kreolski - Mi aime jou
Latinski - Te amo
Latvijski- Es tevi miilu
Libanski – Bahibak
Litvanski - Tave myliu
Mađarski – Szeretlek
Malajski - Saya cintakan mu / Aku cinta padamu
Malajalamski - Njan Ninne Premikunnu
Maratijski - Me tula prem karto
Mohave Indijanci- Kanbhik
Morokanski - Ana moajaba bik
Nahuatl - Ni mits neki
Navaho Indijanci- Ayor anosh'ni
Nemački - Ich liebe dich
Norveški - Jeg Elsker Deg
Pandakanski - Syota na kita!!
Pangazinanski - Inaru Taka
Papiamento - Mi ta stimabo
Persijski - Doo-set daaram
Pig Latinski - Iay ovlay ouyay
Poljski - Kocham Ciebie
Portugalski - Eu te amo
Rumunjski - Te ubesk
Ruski - Ya tebya liubliu
Setsvana - Ke a go rata
Sindi - Maa tokhe pyar kendo ahyan
Sijuks Indijanci – Techihhila
Slovački - Lu`bim ta
Slovenački - Ljubim te
Srpski - Volim te
Svahili - Ninapenda wewe
Švajcarski - Nemački - Ich lieb Di
Španski - Te quiero / Te amo
Švedski - Jag alskar dig
Tagalog - Mahal kita
Tajvanski - Wa ga ei li
Tahićanski - Ua Here Vau Ia Oe
Tamilski - Nan unnai kathalikaraen
Telugu - Nenu ninnu premistunnanu
Tajlandski - Chan rak khun (reći muškarcu)
Tajlandski- Phom rak khun (reći ženi)
Turski - Seni Seviyorum
Ukrajinski - Ya tebe kahayu
Urdu - mai aap say pyaar karta hoo
Velški - 'Rwy'n dy garu
...recite to kako god želite...
...samo nemojte kriti...
18.11.2007. - 12:42
dakle, shiza mi proslijediše štafetu...
1. Što prvo zamijetiš na dečku?
oči... lice... i (ovo će zvučat čudno) ruke-umjetničke pobude...
2. Kakav tvoj idealan dečko mora bit?
hmm... nepostojeći pojam... al volim misteriju... that should give you a clue...
3. Što ti je najvažnije na dečku?
ne NA, nego U njemu... duša...
4. Što bi ponijela sa sobom na otok?
hrpu knjiga i fantu thailand...
5. Najbolji frendovi?
čoky-moja ljubav draga...
6. Najbolje frendice?
Ines-oduvijek i zauvijek...
7. Između svojih prijatelja odaberi samo dvije osobe.
Ines i Čoky... definitivno...
8. Što te najviše živcira?
ja sama sebe...
9. Što mrziš?
drogu... znaju ljudi zašto...
10. Što voliš?
glazbu, prijatelje, seku, bracu, poeziju, badžu...
11. Bez čega ne bi mogla živjeti?
Bez glazbe, prijatelja, poezije...
12. Najdraža knjiga.
cvjetovi zla, prividi, galeb j. livingston, jebo sad hiljadu dinara...
13. Najdraža serija.
hmm... cosby show...
14. Najbolji TV program.
no comm =)
15. Najbolji film.
djevojka s bisernom naušnicom
16. Najljepša boja.
crvena...
17. Kakvom se osobom smatraš?
dobrom, čudnom...
18. Jesi li za svađu?
uff, ako mi dignete tlak...
19. Nabroji tri osobe koje mrziš iz dna duše.
ja nikoga ne mrzim... mržnja je meni nepoznat pojam... ne podnosim, to je već nešto drugo...
20. Opiši se u 5 riječi.
sretna, sama, umjetnica, jedinstvena, blistava.
sad me znate...
17.11.2007. - 19:32
...zadnji okretaj prije odlaska.
zadnji pogled prije doviđenja.
trčim mostom i prijelazim na drugu stranu.
ponovo se okrećem. nema ga.
nema utjehe.
otrčim dalje...
nalazim zgaženi cvijet.
sjednem na tlo i čekam.
počinje kiša.
gledam ravno u sivi oblak iznad sebe
i vidim milijardu boja u njemu.
sati prolaze... a ja, ja stojim na mjestu.
ustajem. dolazim do kraja svijeta,
i skoro padnem u bezdan.
ne želim se vratiti...
imam li gdje?
sada se upirem,
pokušavam, samo na tren
poletjeti.
niti tren...
nemoguće je otići.
okrećem se,
i uz duboki uzdah...
vraćam se...
osuđena sam na sebe...
16.11.2007. - 16:48
ona je hodala ulicama,
ulicama prepunim njenih misli,
i ničega drugog...
nitko.
nitko nije bio tamo da je vrati iz zemlje Orfeja.
ona nije računala na kišu...
i dok je hodala ulicama,
razmišljala je o snovima,
razasutim i maglovitim,
i kako grad je prepun morbidnih
i bezbojnih umova,
taj prazan grad...
odjednom se iz kiše stvori leptir,
potpuno bijel...
njegova krila su šaputala novu nadu,
ali ona,
ona je i dalje samo koračala.
ignorirala je šum...
njene misli ne bijahu crne,
samo pomalo osamljene,
takve ih je voljela.
ali njene misli ne bijahu ni sive,
već samo njene,
to je htjela...
odjednom se ispred nje pojave razasute
latice ruža...
crvenih i mekih...
netko joj očeše rame...
to je on...
znanac bez imena.
da se razumimo: nemojte ovo krivo svatit... nema veze s onim, majo & co.
15.11.2007. - 16:47
danas je bio dan koji će obilježiti povijest 2.c. danas je bio dan protesta protiv nepravde nanesene jednom našem razrednom drugu i time automatski i cijelom razredu. protest, pod radnim nazivom "100 min šutnje" započeo je nepozdravljanjem jednog određenog člana školskog osoblja. zatim šutnjom i drskim, ktome i iznimno kratkim odgovorima. nastavio se čitanjem krivog odlomka iz knjige, nakon čega je taj određeni član školsko osoblja ispravio sve nas čitajući pravi odlomak. tada se desilo nešto što je frapiralo tog člana školskog osoblja.
na pitanje u čemu se radi u tom odlomku nitko nije htio reći odgovor. čak ni naše čudo prirode. to je uslijedilo sa još desetak min šutnje (povremeno prekidanih pitanjima stila "vi nakon dva puta čitanja, ne znate o čemu se radi????"). to je imalo drastičan rezultat.
-izvadite papir.
(vadimo papir)
-napišite ime i prezime
(pišemo)
-stavite knjige između sebe i pišite pitanja.
(stavljamo, pišemo)
to je, zatim, rezultiralo prozivanjem svih i upisivanjem jedinica drhtavom rukom svima u razredu (jer smo štrajkali ne pišući nikakve odgovore).
što je time postignuto, zapitali bi se neki .
postignuto je to da smo obranili svoju čast i vlastite principe.
ovaj mirni prosvjed ne predstavlja završetak. nimalo. on predstavlja tek početak naše borbe protiv slijepih i nepravednih (al dramatiziram, majko mila )
all in all, you`re just another brick in the wall...
i samo da znate, moja majka je ponosna i na mene i na moj razred zbog naše solidarnosti. .proud
14.11.2007. - 20:31
ljudi mrze kišu.
ljudi mrze oblake.
ja nisam čovjek.
ja sam ja.
ja, koja u kiši vidi samo sreću i mir...
svjetove neke malene i drage...
ja, jedinstvena, koja u kiši nalazi opijum.
kiša je moj spasitelj.
ne zbog suza...
kiša nije siva.
kiša nija tužna.
kiša je samo ljepota.
kiša je prepuna boja...
kiša je radost.
za mene je kiša ljubav.
romantika.
kiša je nada u novo sunce.
i kiša nije tu da se stopi sa suzama...
već da ih ispere.
12.11.2007. - 18:33
pročitala sam cvjetove zla... dva puta, naravno...
opet se vraćam tim ukoričenim svjetovima tako banalno nazvanim knjigama. to je jedino mjesto na koje mogu bez opterećenja otići i opustiti se.
prošli tjedan nisam uopće spavala... ne pitajte se zašto... ne znam ni sama...
malo ćemo o školi...
svaki je dan isti, monoton, umoran, turoban... gledam ona lica preopterećena prizemljenošću i pitam se je li stvarno tako teško biti gimnazijalac?!
svaki naš mali odmor pun je gužve i liči više na seobu naroda nego na jednostavnu hrpu učenika. ima nas ko rusa.
učila sam zemljopis danas, usput zamišljajući savršen scenarij za ispitivanje:
SOFKA: jesi učila?
JA: sve osim migracija.
SOFKA: zašto?
JA: nism bila na satu, a (jbg) nisam ni prepisala...
SOFKA: cbc, cbc... znaš da ti to znači ocijenu manje?
JA: znam
SOFKA:u redu
(...)
SOFKA:...idemo mi na sljedeće pitanje...
(...)
SOFKA: dobro je, to ti je 4.
JA: (ekstatični skok u treću klupu s porivom za pisanje poruke mami da sam dobila 4, ali nemam para na mobu) woohoo!!!
ali to je samo plod moje mlade mašte...
prošli tjedan sam intezivno razmišljala o monotoniji mog života, škole, veze... i došla sam do zaključka d sam ja jedna ekstremno čudna osoba, čije nezadovoljstvo situacijom proizlazi iz nezadovoljstva samom sobom, što pak proizlazi iz obiteljske situacije. i koliko god ja mijenjala postojeću situaciju, neću nikada biti zadovoljna. i zbog toga sam prošli tjedan prvi put u životu histerizirala. i to 2 puta.
stvar je u tome da sam ja jedna lutalačka duša koja ima ogromnu želju za traženjem nečega, usput noseći sve svoje amanete i pokušavajući ih prenijeti na nekog drugog. znam, ne razumijete ovu rečenicu. bitno da je ja razumijem. i ta lutalačka duša traži nešto, ne videći da je našla ono što je prije tražila i konstanto tražeći nešto novo, uzbudljivo, neku daleku misteriju samo za nju... not all those who wander are lost... but I might be...
ako bilo tko od meni najbližih pročita ovo, neka se ne zamara time i neka ne komentira. to je nešto što samo ja razumijem, i znam da mi u tome ne možete proturječiti. neke su misli samo za moj san o stvarnosti... ne zamarajte se...
to sam samo JA.
očito se vraćam tradiciji nepovezanih postova... j**eš monotematiku!!!
mislim da je dosta za danas, ljudeki. idem ja...
the dream is true...
11.11.2007. - 23:02
evo, luka mi popravija komp.
samo da se javim.
ljudi volim vas.
ajte
07.11.2007. - 17:40
samo da se javim
na informatici sam
jbg, pokvaria mi se komp, javim se kad se popravi
dotad ostavljajte kommove...
ljudi volim vas!
ajte