Marketing
...beneath the stains of time, the feelings disappear, you are someone else, I am still right here...
ustala je. sjela je na prozorsku dasku, prstima dotičući hladno staklo i brišući maglu što su je kapi stvorile na njemu, i pogledala svoj odraz u jednoj kapi. kap je nosila sva njena sjećanja i pogreške. obrisala je kap i time je mislila osloboditi svoj entitet od daljnjeg hoda u krivom smjeru. kapi više nije bilo, ali od tereta nije pobjegla.
obukla je svoje stare izlizane tenisice i izašla kroz vrata ne zaključavajući ih. bila je sigurna da nitko neće ući. to mjesto nije toga bilo vrijedno.
pustila je da joj misli lutaju, a noge je vode tamo gdje je htjela, i znala je da će to opet biti jedna od njenih dugih šetnji, koje uvijek krenu s namjerom da pobjegnu.
naravno, padala je kiša, njena vjerna pratiteljica, ponovno joj dajući savjete koje zasigurno neće poslušati. njena siva kapuljača ponovo je bila mokra. to je nije smetalo, samo ju je rastuživalo, jer je uvijek otvaralo ono drago, staro, toliko puta pročitano poglavlje. opet je postala ona stara malena, pa makar samo za jednu šetnju.
odjednom je nabasala na crveni kišobran, zaboravljen na klupi u nekom sivom parku, ali potpuno očuvan i čvrst. bilo je čudno vidjeti nešto tako žarko, gotovo smjelo, u sivilu tog jesenjeg dana. otvorila je kišobran i nastavila hodati.
crvena boja ju je uvijek oraspoložila, donoseći u njene misli neki optimizam i kreativnost. donijela je i neka lijepa sjećanja. pod tim kišobranom osjećala se zaštićeno, kao da on isijava toplinu nekog često zamišljanog doma, neke željene oaze mira.
sjetila se kako je nekoć plesala... pokušala se sjetiti onih plesnih koraka i, povremeno spuštajući kišobran, pomagala je kapima u njihovom plesu kroz zrak. smijala se ponovno i dalje plešući, sjećajući se one večeri kad je plesala sumnju... tako komična uspomena. ali voljela ju je.
od plesanja je bila potpuno mokra, ali nije ju bilo briga. ionako na cesti nije bilo nikoga.
nastavila je šetnju, i nije ju zanimalo vrijeme. ovo je bila njena sloboda, njena emancipacija od svijeta, i svega banalnog što ju je ograničavalo u njenim trivijalnim trenucima. i dalje je nosila onaj crveni kišobran.
kiša je prestala, a ona je čula samo zvuk tišine. odjednom ju obuzme jak nalet bure i otme joj kišobran. nema više topline.
shvatila je da se vratila pred ona ista nezaključana vrata. da... sjećat će se...
...if I could start again, a million miles away, I would keep myself, I would find a way...
Post je objavljen 21.11.2007. u 14:45 sati.