MOJ MSN: mala.julie@hotmail.com
...in this world there's real and makebelieve, this seems real to me... */3 doors down/*
ja imam planove.
promjena života:
Glas ruže Serdara Ozkana, Elizabethtown, gitara Mikea Oldfielda.
šetnja u nogama, ne u glavi. šetnja koju započnem na pragu svoje zgrade i potpuno se prepuštam svojim koracima, da ne moram, čak ne bih otvarala oči. na putu si kupujem cvijet, po mogućnosti daliju (zamislite, nije ruža 
).
odlazak u Englesku na godinu i po. posjet Globeu, obavezno... po mogućnosti mačevanje s crvenokosim Englezom 
.
roadtrip. i to u kamp prikolici. oko svijeta, ali možda samo do Francuske. kupujem apsolutno nemoguće suvenire na svakom stajalištu.
Grčka, Egipat. udišem davno zastarjele građevine i čitam između redova...
ležanje na livadi, usred apsolutno ničega.
odlazak nasamo brodom do otvorenog mora. ležim na palubi i gledam zvijezde... pročišćavajuće iskustvo.
dijeljenje najintimnijih misli pretvorenih u puke riječi s potpunim strancem kojeg zasigurno nikada više neću vidjeti.
jednodnevni izleti na Zlarin. sunčam se i plivam cijeli dan...
izgubiti se. jednostavno krenem negdje i izgubim se sa smiješkom.
pisanje priče o slikaru Cordonu koji je jedini uspio podariti dječaku s paralizom donjih usnih mišića osmijeh.
čitati Juliu Cameron i napokon se prestati sputavati...
pampi...diva...
badžo...jedini koji me razumije ne razumijevajući (moja ljubav)
jela...očiju promjenjivih kao more...moja starija sestra...
moja sekach ineska (best friends-since always & forever!!!)
moja pejči...curica s tužnim osmijehom, moja dobrica
emesenovci...zamrli blog
čokoladni oblak...optimizam na djelu =)
snufflepagus...mladi genije...
moja shiza...jedna jako nadarena cura iz susjednog razreda
moj bany...pa, već bi se moglo reć da smo best friendovi...
Euforia...u strahu pred skokom...
Sandra...the dream maker...
Kolega pjesnik
Tiha uzbuna
(ne)Mrtva duša
kaLu...predobar lik iz Samobora...
*/izvučeno s poezije online 
/*
Crna vila
Dok hodam ulicom sto mami uzdah
Crna Vila gleda me svojim crvenim ocima...
Pas lutalica pred mojom slikom bjezi u jos veci mrak...
Tuzna noc reklo bi se...
A ja ostajem ista, nepopravljiva skitnica...
U zraku mirise bol..
Na klupi pored mene jedno srce krvari..
Srce sto jos nije shvatilo da drugog izbora nema...
Tuga je obojila park...
Njeno lice, mlado a izborano onim borama vidljivim samo onome ko je isto prezivio, topi se suzama sto su potekle zahvaljujuci onome okrutnom stvoru...
Totalni krah.. jecaj.. ili nesto gore...
Ona je sama, ona ne vidi mene..
Ona jos nije upoznala Crnu Vilu...
Ona je na putu da je spozna...
Crna Vila se smije njenim suzama...
Crna Vila nece da razumije moju tugu.. niti njenu...
....
Vjetar.. novo je jutro u parku.. ptice su odavno pocele svoj pjev...
Na klupi dva tijela nasa...
Nase jutro tek je svanulo...
Pogledi su cijelu noc ispovijedali pricu o nasim zivotima...
Moje misli su rukama istrazile tvoje tijelo...
Usne nase su postale most za dvije duse...
Dvije skitnice... izgubljene, od Boga odbacene..
Sanjali smo jedan san... sada... ides ti... ostajem ja...
A Crna Vila kezi svoje zute zube...
Prokleta utvara...
*by _anestezija_
Sanjam
Zaspalo je dijete u naručju anđela
Spokojno su titrale trepavice
Kao da sanja
Kao da sanja ljepotu
Zaspalo je dijete
Anđeo je zauvijek pritisnuo off na djetetovoj budilici
A spokojno su titrale trepavice
Ne okrećem se i ne odlazim
Zaspalo je dijete u naručju jednog anđela
Anđeo je gledao u titranje
Razrogačene oči
Ne želim vjerovati
Kada dijete u naručju anđela zaspe zauvijek
(Iako već zauvijek spava)
Tada ću se okrenuti i otići
Jer
Kao da sanjam
Kao da ponekad sanjam nešto lijepo
*by Hela
Koncentracija moći
Situacija kao da i nije
Idu i vraćaju se malodušni kao prije
Srce na ulici moli ljubav da se vrati
Podsvijest nameće pitanje koje će sutra da shvati
Krenuli su sami protiv sebe
Odbacili ideale
Otpisali pjesme
Ubili su boga u bogu
Nad ponorom izgradili školu
Nije im dovoljno
Ići će još dalje - budale
*by Poison Ivy
sjela je ponovno na prozorsku dasku tražeći nešto u vidokrugu. samo sivilo ovog zadrtog grada punog malograđanštine, s manjkom slobode. sjetila se nekih svojih današnjih riječi i iskreno se zapitala vjeruje li u njih, ili ih je stvorila samo da bi se izvukla iz šaka vlastitog ograničavajućeg uma. odgovor nije znala.
razmišljala je onom nebu koje je danas promatrala, o mjesecu ispod kojeg su prolazili oblaci, o onom istom mjesecu na koji se popela da bi pobjegla od nekih riječi, tako starih, istih i nezanimljivih... ponovno ju je hvatala ona stara obrana cinizma kojeg je i dalje brižno njegovala. razmišljala je o nekim nedavnim sjećanjima koja su trenutno narušena, ali i dalje bude neku superjunakinju u njoj koja pokušava ponovno podići zaštitu oko svojih zidova.
slušala je neke nepoznate note nekih nepoznatih glasova što su je željeli probuditi iz razmišljanja, ali im nije dopustila. pokušavala se preispitati i otkriti je li postala ono što je željela, ali i dalje je ostajala sama sebi nepoznanica. iako je ona zapravo bila jedina koja ju je poznavala, nije se poznavala. ovaj je dan bio pun kontradikcija... zbunjivala je samu sebe, no to ju je zabavljalo, jer je danas to bio jedini izazov koji je mogla pronaći. dan je bio siv i nezanimljiv, i donosio je one iste, davno naučene, rutinske korake monotonog ritma.
opet je ponavljala one jučer naučene verse, jer je to bilo jedino što je bilo bar približno novo ispod ovih oblaka, u ovom gradu tako dosadnom i praznom. ovo je bio beživotan kvazi-dan, u njenom beživotnom kvazi-umu, koji je i dalje lutao samo svojim hodnicima i horizontima.
svoje je pjesme i dalje bojala u crveno, samo da ožive, ali njene pjesme su mrtve, uvele. možda sutra ponovo zažive... možda ih sutra ponovo pretvori u svoje...
shvatila je da nije ništa izgubila, još je okružena onim plavim dimom svoje inspiracije, koja je vodi u svijet znakova koje tek mora otkriti, i to je ono što ju je pokretalo. e pur si muove! Povikala je to sama sebi, prkoseći ovom beskrajnom gradu i svojim dosadnim mislima... ona ima svoj cilj, i iako ga još nije našla, ona to zna! potraga se nastavlja...
...the same old crowd that brings me down...
