Dobro, danas sam se opet sjetio da volim Bukowskog. Pa što. Onda mi je mala Crvena dala ideju. E sad, pošto ideja ne može stajati sama, dodao sam i post sa svojeg starog Bloga, jer nema smisla da opet pišem o Bukowskom, kad mi je još svjež stari post:

Pa ovako... posto je ovo ipak moj bLOG, nema smisla da ne pricam o sebi. Zato je vazno reci koju knjigu nosim vec duze vrijeme sa sobom, cisto tako, otvorim je na nekoj stranici i pocnem citati. Onda dodje Kvatric, sidjem, udjem u 5icu ili 7icu i idem dalje. Onda dodje FER. I sidjem, udjem u Cassandru, citam. Cijelo vrijeme citam. Natrag isto. U zadnje vrijeme se uglavnom radi o knjizi.

Kupio sam je u second-hand knjizari u NYC ovo ljeto, odlicna je. Vec sam je vise puta procitao, ali kako je to zbirka prica, ne moze se bas govoriti o citanju cijele knjige nekoliko puta. Rijec je o Bukowskom, dijelu jedne od njegovih zbirki, izdanom pod imenom Tales of Ordinary Madness.

Mozda je Bukowski isfuran vec, nemam pojma. Nesto sam bio cuo o njemu, nista posebno, prije nego sam kupio knjigu. A kako sam bio u gorespomenutoj knjizari, nije imalo smisla da nesto ne kupim. Pa sam kupio Bukowskog. I odusevio se. Covjek jednostavno dobro pise.

Za one koji ne znaju, on je jedna kretencina, zenskaros, nasilnik, alkoholicar, depresivac, slabic. I sve to priznaje i djeluje kao da ga bas briga. Ne znam koliko je sve to istina (rekla bi Crvena: nekako mi pari ka da je), ali ako laze - dobro laze. Pise uglavnom o tome kako se je napio, koga je uvrijedio i u kojoj rupi je nakon toga zavrsio i na koliko dugo. Ne razumije zasto ga ljudi citaju (ili se pravi - dobro), covjek ima osjecaj kao da je na pelinu s njim. Evo jos jednog mrtvaca za moje drustvo u ZUSPu. (Mozda bih trebao napraviti listu... i hocu.).

Vjerojatno cu pisati jos o njemu, a zasad malo Q dio:

Q1: Zasto na online knjizari Algoritma pise da imaju Bukowskog, a ja ga ne mogu naci na polici? Moram pitati osoblje...
Q2: Gdje ima za downloadati eBooks sa zanimljivom literaturom (a da nije tehnicka ni previse stara)?
Q3: Koliko je komada jedno tuce?
Q4: Koliko je komada jedan gros? A koliko tuceta?
Q4: Je li sustav neobicna i zastrasujuca rijec? ;)
Q5: Koliko je tuceta jedan komad?
Q6: Zasto ja ne idem spavati kad sam pospan nenormalno?
Q7: Nadopuni: O tom, potom, pijan __________
...

Zavladala je opća pomama za blogovanjem. Danas "sretnem" jednu curu, ma frendicu, na ICQu i kaže da odem na taj i taj link. Pa ja to učinim. Kad ono, neki ružičasti blog. Pitam "a to je tvoj?...". Jasno, znajući odgovor unaprijed. Jedna druga je otvorila svoj i sad piše stvarno puno i stvarno svašta, iz sadašnjeg i prošlih života. Onda je tu hrpa kretena s kojima se družim. I oni isto pišu blog. Ne prođe dan da ne čujem kako je netko novi otvorio blog. Neki otvaraju dva, tri, čak. Neki pišu po novima, neki samo linkaju svoje stare blogove na novima. I što da čovjek sada radi?

U principu, dok ovo pišem, zanima me što se promijenilo i je li se išta promijenilo u zadnjih trideset godina. Educiran filmovima, knjigama (Ivan Kušan i Hrvoje Hitrec su definitivno dva stričeka bez kojih danas ne bih bio ovo što jesam), odrastao sam (hmmm... note to self: razmisliti o ovoj rečenici) misleći da su dnevnici neke osobne zabilješke o vlastitom životu za koje ne bi htio (ili u većini meni poznatih slučajeva - htjela) da ljudi saznaju o njima (mislim... STVAAARNO neki put pretjeram s digresijama). I evo ga sad. Dođe "taj tvoj imternet" i onda okrene sve naopačke. Ljudi se trude pisati što više i što sočnije. Bilo da dođu na Cool listu blog.hr, bilo da žele gajbu pive ili za što već možeš zamijeniti Gbodove na mojbloGu (otkud G - Grafenberg anyone? - kao - što svi blogeri/ce žele - jer zadovoljstvo je obostrano, or so they say). Uglavnom, za vrijeme prošle digresije, upalo mi je u glavu da su ljudi možda oduvijek htjeli da se njihovi dnevnici čitaju, ali nisu htjeli da se sazna da su njihovi.

Zaključak: da nema "tog tvog imterneta", ja bih već spremio ne jedan nego dva ispita. Ovako me moja skupo plaćena i još nova knjiga gleda s kojih 30 cm (kako hrabro procjenjujem centimetre, ajoooj...) sigurne udaljenosti i uživa u tome što ne čitam nju. Nego blogove.

Ovako, nakon sto me ispizdilo rusenje i neizvjesnost blog.hr-a, te u nepovrat izgubljeno par postova odlucio sam se preseliti... (e ne na vjecna lovista, al nadajte se)... na makroskop.mojblog.hr.

Nije da sam nesto preproduktivan u zadnje vrijeme, ali tako je kako je...

Pozdrav svima koji su me bar nakratko citali!

Položio sam nešto ispita, vratio se u svojeg starog beskorisnog sebe. Nevjerojatno koliko čovjeka može sustav sjebati.

Čitam danas u jednom časopisu o ljudima koji se bave zanimljivim poslovima. Recimo o ženi koja je u Jet Propulsion Laboratory zadužena za smišljanje robota. Da, to su oni koji idu na Mars, Mjesec, razne sonde, sateliti i slično. Onda o čovjeku koji projektira i testira nove rovere, jet skije, snowmobile i slično. Pa o inžinjeru koji servisira teleskop na Mauna Kei na Havajima. Sve neki zakon poslovi.

Baš si razmišljam hoće li moj posao jednog dana biti išta slično tome ili ću biti, kao moji starci, osuđen na generalizaciju američkog cubicle-a kojeg u domovini nazivaju uredom.

Kontam si da je dobro dok tako razmišljam. Bolje sanjariti nego biti pesimist. Ma bit će zakon. Jednog dana bih htio raditi ili u automobilskoj ili avionskoj industriji. Moj dream job (Traumberuf) bi bio raditi u ESAi ili NASAi na raketama i sličnim stvarima.

Evo, činim se samom sebi nekim osnovnoškolcem koji je van dodira sa stvarnošću, no kad prestanemo sanjati, ostaje nam samo siva stvarnost.

Ne mogu.
Ni.
Sjebalo me.

Stojim u velikoj plavoj konzervi. Stvarno bi trebali grijati te rukohvate. Žena urla, proklinje i psuje ljudski rod. Kaže da previše gleadmo u njenu facu. Facu. Nitko je ne gleda. Možda misli: premalo.

Zašto bih potrošio i minutu više razmišljajući, rješavajući tvoje probleme, zašto mi svrdlaš mozak svojim tupim pitanjima. Znate, tupi nož uvijek jače boli. Piše, lijepo piše, no ljudi su lijeni. Lijeni pomaknuti se.

Hihot dviju djevojki u tramvaju lagano me dovodi do ludila. Tipovi su kreteni, cure se hihoću. I tako opet. Svašta sam vidio danas. Svoju bivšu profesoricu iz likovnog. Kažu, bila je na odvikavanju. Nije ni čudo. Nisam je nikada smatrao previše uračunljivom. Govorila je da dobro slikam.

Tok misli prekinuo je ulazak. Bok, izvoli, molim, ima, hvala, da. Kaže mi da me poznaju. Da mi čitaju misli. Napomenuo sam joj da ću to imati na umu jednog dana. Ma gdje god on bio. Vidim jednake ljude koji guraju kolica u kojima sjede jednaki ljudi. Vidim ljude koji glume, ljude koji bi glumili, ljude koje su glumili neki drugi ljudi i neke druge ljude koji su glumili njih.

Treba ponovno početi. Treba krenuti, pokušati, pomaknuti. No svako jutro pipam sve deblje jastučiće, može li se postati imunim na serotonin? Ipak, ne dam se, stavljam sve veće količine smeđe mase u sebe, jednostavno, sviđa mi se okus. No svakim danom, zbog toga sam sve nezadovoljniji... Vrat mi je sve pognutiji. Pokušavam stvoriti protutežu glavi držeći gluposti u svojoj torbi. No kralježnica se samo neumoljivo krivi.

- Koji kurac ti buljiš?

Gleda me kroz svoje krezubo lice i pita me koji kurac ja gledam. Pitam se kako uspijeva održati tako nizak broj zuba usprkos nenavršenih 20 godina. Stoji kraj vrata u svojem crvenom šuškavcu i zove Anu, Helenu, Radu, Mirelu... niti jedna od njih se ne okreće. Samo mala crna cura sjedi i tipka po svom mobitelu. Krezubi zahvaljuje na broju kojeg mu nije dala i nastavi visjeti po šipki rukohvata... Nije pametno tući se s ljudima bez zuba. Moglo bi nešto puknuti, nastradati... no ne priželjkuješ li već dugo bol, stvarnu bol u rebrima, bol koja tjera suze na oči, bol...

- A koji kurac gledaš?

Dijamantni prsten stoji na njegovanoj ručici, punoj plastike koju danas nazivaju umjetnim noktima. Poželim je pitati zašto nosi ružičasto, zašto muči stopala u uskim cipelama na pete, zašto se smrzava u tankim hlačama. Je li vrijedno? Osjeća li se tako bolje. Možda treba probati...

- Bok, nismo se već dugo vidjeli...

Pitam je postoji li privid zdravlja ako ideš na aerobik i pušiš nakon njega. Jer od tuda si se vratila, nisi li? Malo cura danas nosi donji dio trenirke izvan stana. A još manje cura trenira nešto radi sporta. Ti definitivno ne. Zato te pitam, postoji li? Ili si jednostavno umorna, predebela, prenezadovoljna, preusamljena, želiš li nešto drugo? Nešto bolje od svijetlih pramenova u kosi koji ispadaju iz kopče, a rubovi tvoje trenirke navlače vlagu i bljuzga bljuzga, bljuzga koja ti ulazi u tvoje tenisice. Uvuci dim, mogu li i ja povući?

- Molim te, hoćeš li... molim te.

Popuši mi kurac. Ti i tvoje uvlačenje, grebanje, žaljenje i prijezir. Gledate kao ovce u moj trud, moj rad i moj život. No treba li pomaknuti dupe puno sala, treba li se pokrenuti, treba li pomoći kad je pomoć potrebna, svi se povučete. Svi ste odjednom pravednici, grešnici, junaci i jebeni čistunci. Popušite mi svi, gadite mi se, jer ja sam pošteno zaradio ono što nemam.

Skoro sam iz kože iskočio. I pri tome dobio srčani udar.

PA JESTE VI NORMALNI?!!!! :)))

Čovječanstvo se već preko nekoliko tisuća godina zavarava da je najnapredniji organizam na kugli Zemaljskoj. Pa da vidimo.

Vraćam se danas popodne kući i sudar na Maksimirskoj. Koliko mi se čini, ništa uzbunjujuće no dovoljno da se zatvori put tramvajima i da se uvedu busevi. Dobro, rekoh. Nabijam kapuljaču na glavu i čekam. Dolazi jedan zagrebački plavi. Ne, dolaze tri komada i čekaju jedan iza drugoga.

Napredni oblik života pogledao bi i zaključio: dobro, nema smisla da se svi nagužvamo, hajdemo se rasporediti u sva tri tako da svi stanemo i da vožnja bude što ugodnija.

Ljudi, naprotiv zaključe ovako: Moram ući u prvi. Ja, baš JA moram ući u prvi. Jasno, dogodi se da prvi čeka s odlaskom zbog toga što dva sredovječna tipa vise s prvih vrata i urlaju na djevojku do sebe da se ona još malo pogura. JASNO, dok prvi čeka, ostala dva stoje, skuplja se sve više ljudi i sad se NE MOŽEMO rasporediti u sva tri pa da vožnja ne bude neugodna. Naravno. Zato što su baš ONI morali ući u PRVI i bošsačuvaj da kasne 30 sekundi vozeći se u drugom autobusu.

Pa sam malo razmišljao. Iako smatramo da je civilizacija nešto čudesno i super, malo je ljudi koji su doprinijeli civilizaciji. Većina ih pazi samo na vlastito dupe, gleda svoj interes i Svijete, padni na koljena. Malo je onih koji su nesebično učinili korak naprijed. Ne sudim o tome kao o dobrom i lošem, znam da nisam ni prvi ni zadnji koji piše ovakve misli, no ipak. Iz naše perspektive, civilizacija je čudo. Iz druge perspektive, čudo je kako se ne raspadne.

Samo hrpetina sebičnih točaka koje su se PRIVIDNO organizirale. Iz jedne perspektive.

Odaberi. Odaberi kako ćeš završiti. Kako ćeš započeti. Odaberi nekog. Hajde, odaberi. Pritisnut uza zid, iskoristi svoje pravo izbora. Samo kreni, odaberi, nije teško.

Podigni pogled, pogledaj u rub kose koja se povlači. Odaberi. Naruči se kod zubara. Samo hajde, podigni novce. Privatni ili preko zdravstvenog? Odaberi. Sve je bliže dan, odaberi osobu. Odaberi auto. Odaberi svoj budući život. I živi ga. Živi svoj odabir. Jer on je samo tvoj. I ljudi oko tebe. I ljudi daleko. Tko zna što ćeš promijeniti, što se neće dogoditi. Nešto od toga i hoće. Samo ako odabereš.

U tramvaju podignem pogled i tip uz prozor pretvorio se u djevojku. Ženu. Starca. Spusti pogled. Uhvati šipku. Siđi. Sjedni i napiši ovaj tekst.

Jeste li gledali film Remo? To je o nekom tipu koji izgleda kao njujorški huligan i onda on nauči izbjegavati metke i trčati po vodi. Odličan.

Danas sam se tako osjećao.... Ne, kao da trčim jako brzo. Naime, taj Remo je toliko brzo mogao trčati da su mu se u jednom trenutku noge odvojile od površine vode i on je potrčao.

"Vraćam sam se s faksa večeras. Utonuo u mrak. Kraj mene prolazi neki klinac. Nosi košarkašku loptu. Dolazim do ugla ulice. Krajičkom oka spazim 4vorku u daljini. Dam se u trk. Sjaj leda bliješti u moje oči, trčim. Uhvatit ću je. Neću, ne - hoću. Ubrzam, kao da sam samo prebacio sklopku, moje noge počinju sve kraće dodirivati pod. Uzdam se u gumu svojih tenisica. Da nema trenja, sad bih grlio asfalt. No ništa spektakularno - na kraju sam ipak hvatao dah."

A inače ovako. Nekad stvarno simpatični ljudi znaju biti temeljito bolesni. Nisam siguran zašto je to tako... uglavnom, to je tužno. Rekli bi TBF, "to je neugodno" (jasno, u kontekstu vlažnih kupaćih gaća oko jaja, no primjenjivo je i ovdje). Šteta, fuckin' shame. Jer mogli su biti sretni.

Ja sam prebjeg. Prebjeg s onog konkurentskog blog servisa. Uništila mi njihova neprofesionalnost volju za bloganjem. Krenut ću odavde iz početka. Možda budem voljniji pisati...

Druga blokada je ona u vezi učenja. Ne uči mi se. Povezano je s prošlim petkom. Prošlim CRNIM petkom. Jedna neprospavana noć uništila mi je cijele rokove. Pa ti vidi, tko je tu lud. I još mi se ne uči jer sam izgubio volju za svim. Pa ti vidi.

A večeras smo bili u Močvari gledat trash horror (erotski!) Lezbijske vampirice. Mislim, ono. :)) Soundtrack je ZAKON. Neki swing isprekidan cičanjem i kričanjem. Onda sluga vampiričin zvan Morpho. Onda scene ljubljenja gdje je jedna od protagonistica redovito ukočena ko daska. Onda škorpion, leptir i zmaj od papira koji prekidaju svaku scenu u kojoj se pojavljuje vampirica. Mislim, stvaaaarno .... zakon! :)

Pozdrav, držte fige!