Zavladala je opća pomama za blogovanjem. Danas "sretnem" jednu curu, ma frendicu, na ICQu i kaže da odem na taj i taj link. Pa ja to učinim. Kad ono, neki ružičasti blog. Pitam "a to je tvoj?...". Jasno, znajući odgovor unaprijed. Jedna druga je otvorila svoj i sad piše stvarno puno i stvarno svašta, iz sadašnjeg i prošlih života. Onda je tu hrpa kretena s kojima se družim. I oni isto pišu blog. Ne prođe dan da ne čujem kako je netko novi otvorio blog. Neki otvaraju dva, tri, čak. Neki pišu po novima, neki samo linkaju svoje stare blogove na novima. I što da čovjek sada radi?

U principu, dok ovo pišem, zanima me što se promijenilo i je li se išta promijenilo u zadnjih trideset godina. Educiran filmovima, knjigama (Ivan Kušan i Hrvoje Hitrec su definitivno dva stričeka bez kojih danas ne bih bio ovo što jesam), odrastao sam (hmmm... note to self: razmisliti o ovoj rečenici) misleći da su dnevnici neke osobne zabilješke o vlastitom životu za koje ne bi htio (ili u većini meni poznatih slučajeva - htjela) da ljudi saznaju o njima (mislim... STVAAARNO neki put pretjeram s digresijama). I evo ga sad. Dođe "taj tvoj imternet" i onda okrene sve naopačke. Ljudi se trude pisati što više i što sočnije. Bilo da dođu na Cool listu blog.hr, bilo da žele gajbu pive ili za što već možeš zamijeniti Gbodove na mojbloGu (otkud G - Grafenberg anyone? - kao - što svi blogeri/ce žele - jer zadovoljstvo je obostrano, or so they say). Uglavnom, za vrijeme prošle digresije, upalo mi je u glavu da su ljudi možda oduvijek htjeli da se njihovi dnevnici čitaju, ali nisu htjeli da se sazna da su njihovi.

Zaključak: da nema "tog tvog imterneta", ja bih već spremio ne jedan nego dva ispita. Ovako me moja skupo plaćena i još nova knjiga gleda s kojih 30 cm (kako hrabro procjenjujem centimetre, ajoooj...) sigurne udaljenosti i uživa u tome što ne čitam nju. Nego blogove.