Položio sam nešto ispita, vratio se u svojeg starog beskorisnog sebe. Nevjerojatno koliko čovjeka može sustav sjebati.

Čitam danas u jednom časopisu o ljudima koji se bave zanimljivim poslovima. Recimo o ženi koja je u Jet Propulsion Laboratory zadužena za smišljanje robota. Da, to su oni koji idu na Mars, Mjesec, razne sonde, sateliti i slično. Onda o čovjeku koji projektira i testira nove rovere, jet skije, snowmobile i slično. Pa o inžinjeru koji servisira teleskop na Mauna Kei na Havajima. Sve neki zakon poslovi.

Baš si razmišljam hoće li moj posao jednog dana biti išta slično tome ili ću biti, kao moji starci, osuđen na generalizaciju američkog cubicle-a kojeg u domovini nazivaju uredom.

Kontam si da je dobro dok tako razmišljam. Bolje sanjariti nego biti pesimist. Ma bit će zakon. Jednog dana bih htio raditi ili u automobilskoj ili avionskoj industriji. Moj dream job (Traumberuf) bi bio raditi u ESAi ili NASAi na raketama i sličnim stvarima.

Evo, činim se samom sebi nekim osnovnoškolcem koji je van dodira sa stvarnošću, no kad prestanemo sanjati, ostaje nam samo siva stvarnost.