Stojim u velikoj plavoj konzervi. Stvarno bi trebali grijati te rukohvate. Žena urla, proklinje i psuje ljudski rod. Kaže da previše gleadmo u njenu facu. Facu. Nitko je ne gleda. Možda misli: premalo.

Zašto bih potrošio i minutu više razmišljajući, rješavajući tvoje probleme, zašto mi svrdlaš mozak svojim tupim pitanjima. Znate, tupi nož uvijek jače boli. Piše, lijepo piše, no ljudi su lijeni. Lijeni pomaknuti se.

Hihot dviju djevojki u tramvaju lagano me dovodi do ludila. Tipovi su kreteni, cure se hihoću. I tako opet. Svašta sam vidio danas. Svoju bivšu profesoricu iz likovnog. Kažu, bila je na odvikavanju. Nije ni čudo. Nisam je nikada smatrao previše uračunljivom. Govorila je da dobro slikam.

Tok misli prekinuo je ulazak. Bok, izvoli, molim, ima, hvala, da. Kaže mi da me poznaju. Da mi čitaju misli. Napomenuo sam joj da ću to imati na umu jednog dana. Ma gdje god on bio. Vidim jednake ljude koji guraju kolica u kojima sjede jednaki ljudi. Vidim ljude koji glume, ljude koji bi glumili, ljude koje su glumili neki drugi ljudi i neke druge ljude koji su glumili njih.

Treba ponovno početi. Treba krenuti, pokušati, pomaknuti. No svako jutro pipam sve deblje jastučiće, može li se postati imunim na serotonin? Ipak, ne dam se, stavljam sve veće količine smeđe mase u sebe, jednostavno, sviđa mi se okus. No svakim danom, zbog toga sam sve nezadovoljniji... Vrat mi je sve pognutiji. Pokušavam stvoriti protutežu glavi držeći gluposti u svojoj torbi. No kralježnica se samo neumoljivo krivi.