Na kavi s prijateljicom

Nisam uzela nikakav blogerski godišnji odmor, tu sam kao što vidite… premda sam rijetko stizala do vas posljednjih tjedana, jer su me obaveze zatrpale. A inače, ovo je prvi post koji pišem s naočalama na očima i osjećam se totalno glupo, kao da gledam kroz mikroskop (i unaprijed se izvinjavam zbog mogućih tipfelera)…

No, dobro… kao što ste primjetili današnja tema su nadimci.

Ne znam da li je sad uobičajeno davati nadimke svojoj djeci ili prijateljima, ali u «moje vrijeme» je to bilo normalno, tako da se ni ne sjećam da li smo nekog zvali imenom, čak i ako jesmo, to je bio nekakva skraćenica pa je Vesna bila Veki, Gordana Goca, a Milan Mile…

U djetinjstvu znam da sam mami govorila kako mi je Prase uzeo bicikl, a Njonja se potukao u školi s Rodom… Najsmješnije nadimke obično čujem prilikom hvatanja pripadnika kriminalnog miljea, pa se sjećam da su tako bili uhvaćeni Vlada Budala, Đuro Mutavi i Boki Kiseli… (čak sam na vijestima čula da se i sudac u Beogradu znao obraćati osuđeniku s «gospodine Legija»)…

Što se mene tiče, spadam u one osobe koji do škole nisu takoreći znali kako im je pravo ime, jer su me svi zvali nadimkom. A ime mi je bilo prilično staromodno za malu djevojčicu. Dobila sam ga tako što je mama, da bi izbjegla veće zlo kad je djed došao sa svojim popisom imena, koja su sva redom bila arhaična i naprosto užasna, odabrala ime moje bake (a njene svekrve) s kojom baš nije bila u ljubavi, a za uzvrat je malo poboljšala odnose i dobila bundu na poklon. Svoje ime nisam ni znala izgovoriti kao dijete, pa sam sama sebi nadjenula nadimak.Tek kad sam upisala fakultet sam ime već nekako ponosnije nosila, jer sam se smatrala zrelijom. Ipak, obitelj i prijatelji me i danas zovu Mikica, pa ponekad komično zvuči kad me nazovu na posao i zabunom pitaju «Jel' mogu dobiti Mikicu?»

Interesira me kako vi stojite s nadimcima? Kakav je vaš, zovete li nadimkom djecu ili prijatelje ili možete li se sjetiti nekih smiješnih nadimaka?

Čitam ja tako komentare prethodnog posta i iznenadim se da su, unatoč mojim očekivanjima kako ćemo se nasmijati nekakvoj dogodovštini kad je netko bio uhvaćen u laži, skoro svi izjavili da nikad ne lažu jer im je tako lakše i da iznad svega cijene iskrenost…za svaku pohvalu…
Onda se sjetim nekih prijašnjih tema kad su opet uglavnom svi govorili da nisu skloni ljubavnoj nevjeri, pa također da iznad svega njeguju obiteljske i prijateljske odnose…opet za svaku pohvalu…

Samim tim mi se nametnulo pitanje: jesmo li doista tako dobri?

Ja vjerujem da jesmo. Definitivno. Mi smo jedno zgodno blogersko društvance koje je sastavljeno od dobrih ljudi. Jer, oni koji lažu ili jure okolo u potrazi za avanturama sigurno ne bi imali volje, a niti vremena, pisati blogove, dijeliti s drugima svoje misli i osjećaje, ne bi imali živaca nekoga utješiti ili čitati tuđe pjesme i priče…oni svoju energiju troše u jurnjavi za materijalnim, prijatelje biraju prema unaprijed proračunatoj koristi koje mogu od njih imati, a ljubavne partnere za ukras, zadovoljavanje potreba ili liječenje kompleksa.

I zato mi je drago što mogu u tako ugodnom društvu popiti kavu…iako sam se ipak nadala da će netko ispričati bilo kakvu sitnu bezazlenu anegdotu iz života koja će nas usput nasmijati. Zato nemojte ubuduće jako ozbiljno shvatiti moja pitanja, pročeprkajte po prošlosti i sigurno ćete nešto pronaći što će ostalima izmamiti osmjeh.

Danas nemam nekih pitanja, ni ozbiljnih ni neozbiljnih, napišite što hoćete…
Ustvari, dobrodošao bi neki vic ili ono što obično pričamo uz kavu s prijateljima…može i neki trač…
Ako sam ja bez mašte posljednjih dana, nadam se da vi niste…

Spadam u one osobe koje imaju lijepi običaj da su s bivšim ljubavima ostali prijatelji, pa se ponekad čujemo ili razmijenimo pokoji mail. Valjda je to moguće jer se nismo zamijerili jedni drugima ili se s odmakom vremena sjećamo samo onih sretnih trenutaka.
Tako mi se jučer javila moja gumnazijska ljubav, sad je košarkaški trener u Njemačkoj i živi s malim sinom kao u «Kramer protiv Kramera», te me podsjetio na jednu situaciju i isprovocirao današnju temu.

Kao što ste primijetili tema je laganje. Osobno mislim da su sitne laži dozvoljene. Kao kad, na primjer, nešto zaboravite kupiti, pa kažete da je dućan bio zatvoren ili da toga nije bilo…Ponekad znam i odglumiti da se ne osjećam najbolje da bih odmorila jedan dan od, bar za mene, prevelikog tempa koji mi se nameće. Inače nisam lažljivica, časna (pionirska) riječ. Naročito ne od kad sam zrela osoba.

Ali, sjetila sam se jedne situacije kad sam bila uhvaćena i u kojoj je moja gimnazijska ljubav bila jedan od sudionika događaja. U to vrijeme imala sam dva dečka (ups, gle sramote!)…I kako smo se upravo doselili u novu kuću, trebalo je pomoći stvari razmijestiti. Tako je jedan dečko vrijedno pomagao prije podne, a drugi poslije podne. Problem je bio u tome što su mi se tada sviđali momci koji su izgledali kao klonirani: visoki, vitki, plavi, s dužom kosom. I kad se «smjena» promijenila negdje oko podneva, spremačica koja nam je pomagala čistiti očito nije zamijetila, pa je rekla drugom dečku: «Kako si ti dobar momak, od ranog jutra vučeš te stvari i ništa se ne buniš…»

Još neko vrijeme se nisam baš opametila, bilo je kasnije sličnih situacija, ali s odrastanjem sam postajala "ozbiljnija", a sad sam toliko dobra da bih se mogla kandidirati za sveticu.

Pa, zanima me, kako vi stojite s laganjem? Jesu li vas kad uhvatili?

Prošlo je i Valentinovo, prošao je i Osmi mart, zahvaljujem svima na čestitkama i lijepim željama. Realnost je ipak drugačija: čim sam počela raditi kao da sam iz bonace uletjela u crnu buru…A još i te naočale koje me dovode do ludila, bez njih je problem, s njima još veći, sve mi se muti i ljulja, kažu da se trebam priviknuti…

Nego, na današnju temu me je prije izvjesnog vremena potaknuo rabljeni sin koji, našavši se u delikatnoj obiteljskoj situaciji, s nevjericom promatra promjenu svojih najbližih.
Takvih primjera ima napretek u mojoj okolini. Braća i sestre, koji su nekad bili jako bliski, udaljavaju se, najčešće zbog neravnomjerne podijele brige oko ostarjelih roditelja i/ili podijele imovine.

Jedan kolega na poslu zna reći «Da je dobro imati brata i Bog bi ga imao», gledajući natezanja oko imovine u obitelji svoje žene.

A poseban problem, izgleda, predstavlja i briga o roditeljima. Oni su nam, bar u većini slučajeva, naravno i u granicama svojih mogućnosti, pružili sretno djetinjstvo i omogućili nam školovanje i/ili materijalnu sigurnost. Koliko nas živi u nekretninama koje su oni stekli ili uživa u vikendicama koje su sagradili. A sad se događa da nam postaju «naporni», čudimo se kako nešto ne razumiju ili zaboravljaju, pritom se ne upitavši kakvi ćemo mi biti u njihovim godinama. Ima primjera, dakako, gdje su doista teški i doista se miješaju u naše živote.

E sad, ako uključimo malo genetike koja kaže da prvi srodnici (roditelji-djeca i braća-sestre) imaju 50% istog nasljednog materijala, kako je moguće da se ponekad činimo toliko različitim od našeg roditelja ili braće. Ili da više razumijevanja pronalazimo u dobrom prijatelju? Možda nas je stvarnost učinila ogrubjelim, sebičnim, netaktičnim?

Ja sam jedinica, majka mi je i dobra prijateljica, pa nemam takvih problema, ali me doista zanima kako vi objašnjavate takvu promjenu u odnosima.

Dragi moji, iako znam da volite raspravljati o ljubavnim temama, mislim da sam ipak pretjerala, pa ćemo ovog puta izmisliti nešto posve drugačije…ne, nemojte se bojati da ću pisati o kuhanju, kako sam najavila na nekim blogovima, premda bi vas moje neznanje sigurno nasmijalo, jer rijetki nemaju osjećaj količine, pa kupe dvije kile salate ali zato pet keksa (brojčano, a ne težinski), ili naprave školjke na svinjskoj masti, kao ja prije mnogo godina, poslušavši savjet svoje none koja mi je telefonom rekla «na masnoću staviš…»… tih priča ima napretek i uvijek ih iznova izvlače moji najbliži, koji su aktivnost nabave i kuhanja preuzeli na sebe, tako da ispada da nije loše ponekad se praviti blesav i nevješt…

Ali, nije da današnja tema baš nema nikakve veze s hranom…na nju me potaknula Kora, koja je prije neki dan rekla kako joj je dosadilo jer Talijani stalno pričaju o hrani. To je istina i tko god ih poznaje, složit će se s tom konstatacijom.

E sad, ljudi kažu da svaki narod priča o onome što mu najviše nedostaje, pa me interesira o čemu Mi najčešće pričamo?

Ja nekako mislim da stalno pričamo o NOVCU. U svim oblicima. Ili kako ga nemamo, ili kako su ga drugi zaradili, odnosno pokrali nekome, ili što bismo u slučaju velikog dobitka na igrama na sreću. A omiljeno pitanje, kad se negdje pojavimo, je ono prigušeno: «Odakle im lova?».

A da li se varam, vi ćete mi reći…

Prvo se moram zahvaliti na iscrpnim komentarima prethodnog posta (prvenstveno curama koje su hrabro branile «žensku stranu», miško neće zamjeriti što je bio «razapet», to je i očekivao, a moramo mu i priznati hrabrost jer nije imao pomoć nijednog blogera, tako da je od Jakog Muškarca u jednom danu postao sladak kao pekmez)…i da ne bi naši dragi muški prijatelji rekli kako pitanje ne sagledavamo sa svih strana, danas ćemo malo «obrnuti ploču».

Dakle, za početak slijedi citat iz onog čuvenog romana pohranjenog u ladici:

«Bili su nam krajnje simpatičan par s kojim si mogao baš o svemu raspravljati. Živjeli su teško, snalazili se, uostalom kao i nas dvoje. Alma je bila realna osoba, glavni pokretač koji ih je održavao na životu. Za Milana sam kasnije često sam znala reći «da ne postoji takva osoba na ovom svijetu trebalo bi je izmisliti». Nepopravljivi romantičar, revolucionar u duši, koji teško pristaje na kompromise. Doduše, to je moguće samo ako uz sebe imaš osobu koja te hrani i duvani. Što je Alma i činila. Bez roptanja. Ponašala se kao da je on njeno dijete kojeg nije imala. Žene, općenito, vole paćenike. I umjetnike. Takav tip žena kakva je ona bila. I ja nekada.“

Na temu me je potaknuo i mail jednog našeg prijatelja blogera, koji mi je u fazi patnje zbog propale veze, prije neki dan napisao otprilike ovako:»…a možda sam trebao biti više macho ili grubijan, izgleda da to žene vole…»

Odgovorila sam kako onda spadam u one rijetke kojima se sviđaju više «nesnađeni» tipovi, umjetnički nastrojeni i duboki emotivci…Kora se u prethodnom postu požalila da uglavnom nailazi na «mamine maze», plejadablue je rekla da ne voli «uštogljene i kritički raspoložene muškarce», dok se nekima sviđaju Jaki Muškarci (zaštitnici), pa onda da repetiramo gradivo:

Što mislite, kakav se tip muškaraca obično sviđa ženama (tu podrazumijevam zaljubljivanje, a ne življenje)?