|
Nisam uzela nikakav blogerski godišnji odmor, tu sam kao što vidite… premda sam rijetko stizala do vas posljednjih tjedana, jer su me obaveze zatrpale. A inače, ovo je prvi post koji pišem s naočalama na očima i osjećam se totalno glupo, kao da gledam kroz mikroskop (i unaprijed se izvinjavam zbog mogućih tipfelera)…
No, dobro… kao što ste primjetili današnja tema su nadimci.
Ne znam da li je sad uobičajeno davati nadimke svojoj djeci ili prijateljima, ali u «moje vrijeme» je to bilo normalno, tako da se ni ne sjećam da li smo nekog zvali imenom, čak i ako jesmo, to je bio nekakva skraćenica pa je Vesna bila Veki, Gordana Goca, a Milan Mile…
U djetinjstvu znam da sam mami govorila kako mi je Prase uzeo bicikl, a Njonja se potukao u školi s Rodom… Najsmješnije nadimke obično čujem prilikom hvatanja pripadnika kriminalnog miljea, pa se sjećam da su tako bili uhvaćeni Vlada Budala, Đuro Mutavi i Boki Kiseli… (čak sam na vijestima čula da se i sudac u Beogradu znao obraćati osuđeniku s «gospodine Legija»)…
Što se mene tiče, spadam u one osobe koji do škole nisu takoreći znali kako im je pravo ime, jer su me svi zvali nadimkom. A ime mi je bilo prilično staromodno za malu djevojčicu. Dobila sam ga tako što je mama, da bi izbjegla veće zlo kad je djed došao sa svojim popisom imena, koja su sva redom bila arhaična i naprosto užasna, odabrala ime moje bake (a njene svekrve) s kojom baš nije bila u ljubavi, a za uzvrat je malo poboljšala odnose i dobila bundu na poklon. Svoje ime nisam ni znala izgovoriti kao dijete, pa sam sama sebi nadjenula nadimak.Tek kad sam upisala fakultet sam ime već nekako ponosnije nosila, jer sam se smatrala zrelijom. Ipak, obitelj i prijatelji me i danas zovu Mikica, pa ponekad komično zvuči kad me nazovu na posao i zabunom pitaju «Jel' mogu dobiti Mikicu?»
Interesira me kako vi stojite s nadimcima? Kakav je vaš, zovete li nadimkom djecu ili prijatelje ili možete li se sjetiti nekih smiješnih nadimaka?
|
