Na kavi s prijateljicom

Unatoč nedostatku vremena i poteškoćama pri čitanju (za tri dana ću po prvi put dobiti naočale…stari se) ipak završih knjigu «Udaj se za mene» John Updike-a, jednog od najvećih živućih američkih književnika, koji je dokazao i ovim romanom da ga s pravom smatraju autorom, koji je napisao najbolje stranice o instituciji braka (sjećate li se nekadašnjih «Parova»?). I sad, iako u romanu detaljno prati dramatične trenutke u životu dvaju bračnih parova i njihove pokušaje da razvrgnu, odnosno očuvaju brak, mi ipak nećemo pričati o braku, preljubu, i svemu što uz to ide (dvojbe, kolebanja, strahovi, žudnja, grižnja savjesti), ne ovaj put…

Na temu posta sam bila potaknuta izjavom jednog od glavnih junaka, koji u trenutku priznanja da je zaljubljen u drugu, kaže vlastitoj ženi:

«Ona je moja. Pripada mi onako kako mi ti nikad nisi. To jedva mogu opisati, ali kad sam s njom, ja sam na vrhu. Kad sam s tobom, mi smo rame uz rame jedno drugome.»

Da li se, doista, muškarcima više sviđaju žene koje u njima vide zaštitnike, plaše li se «jakih» žena? Griješimo li ako preuzimamo sve više obaveza i ako smo sve manje «ženstvene»?

Ustvari, što mislite, kakav tip žena se obično sviđa muškarcima?

I nemojte se ljutiti ako vas ne obilazim često ovih dana, ulovila su me križa (stari se…), pa sam nešto manje za kompjuterom.

Joj, Tixi, Tixi...ali, idemo...

Majstorica s mora?

«Majstorica s mora», tako su je zvali kolege s fakulteta, diveći se njenoj profinjenosti, njenoj ljepoti i romantičnoj naravi, gledajući je kako šeta po fakultetskim hodnicima, takmičeći se za njezinu naklonost. Ta večito nasmijana crnka svoj nadimak «Riječka Đina», zbog sličnosti s omiljenom glumicom Lolobriđidom, zamijenila je nadimkom koji je označavao naklonost i prihvatanje. Činjenica da je iz nekog dalekog grada kojeg zapljuskuju talasi «našeg mora» pobuđivala je maštu sugovornika, a neobični govor s mekanim ć isticao je dodatno njenu pjesničku prirodu. Pričalo se da ima zaručnika poznatog kompozitora, da upravo renoviraju stan u centru grada u koji će se uskoro useliti, i sve je mirisalo na jednu lijepu priču, koje su u to vrijeme ljudi bili više nego željni, jer su se u njoj spajala dva svijeta, dva društvena sloja, dva donedavno zaraćena naroda. A ona je bila sretna kao nikad u životu, novi grad je osjećala svojim, a njen jedini problem je bio u sporazumijevanju kada bi na pitanje «hoćete hleb bajat ili taze» uvijek odabrala pogrešan odgovor.

Priča nas vraća u razdoblje od prije pola stoljeća, a nadimak je dobila moja majka.
Isti je poslužio za radni naslov romana koji još uvijek stoji pohranjen u ladici, a kasnije kao nadimak pri otvaranju bloga.

Na kavi s prijateljicom?

Tu bar nije potrebno objašnjenje. Jednostavno mislim da je to moja istinska uloga, ja jesam PRIJATELJICA…
Uostalom, i vi volite popiti kavu sa mnom, zar ne?

I na koncu lijepo molim da štafetu prenesu dalje sljedeći blogeri:
kora-kri
miško
kantrida
luki
papučica

Uh, iza mene je teški radni tjedan, osjećam se kao da me je pregazio teretnjak. Ni za Valentinovo nije bilo bolje…Kad smo kod Valentinova, nadam se da ste ga lijepo proveli. Ipak, to su dani kad se, bar ja tako mislim, ponekad sjetimo i nekih bivših ljubavi. Bez obzira na sadašnju situaciju…Ili se varam? Ili je to svojstveno samo ženama? Vi ćete mi reći.

I zato slijedi još malo Murakamija:

"Treba vremena da se pojavi Naokino lice. A s godinama to traje sve dulje.Tužna je istina da mi je za ono čega sam se mogao sjetiti za pet sekunda ubrzo trebalo deset, pa trideset, pa onda puna minuta – kao sjene koje se u suton izdužuju. Jednoga će dana, pretpostavljam, moje sjene progutati tama…
Svaki put kad se pojavi, kao da zada udarac nekom dijelu moga uma. Ti me udarci ne bole. Uopće ne osjećam bol. Samo šuplji zvuk koji osjećam sa svakim udarcem. A i on jednoga dana mora izblijedjeti.»

Meni se upravo to događa, da sve teže mogu dozvati crte tog lica.
Da li i vaša sjećanja blijede?

«Ne zaboravi, život je bombonjera.
Znaš, u bombonjeri imaš sortirane čokolade, i neke ti se sviđaju, a neke ne?
I onda pojedeš one koje ti se sviđaju, pa ti onda ostanu samo one koje ti se baš ne sviđaju? Uvijek mislim na to kad mi se dogodi nešto tužno. «Sad samo da ove smažem, i sve će biti u redu». Život je bombonjera.
Pa, nekakva filozofija jest.
Ali istina je. Znam iz iskustva.»

Citat je iz knjige Norveška šuma, japanskog pisca Haruki Murakamija, objavljena u Japanu 1987. godine, odmah stekavši kultni status, a autora instantno učinila pop-ikonom – zbog čega je, prestravljen medijskom pomamom, pobjegao iz domovine i vratio se tek 1995. godine. Autor dvanaestak romana je u ovoj iznimno zanimljivoj knjizi, prema riječima jednog našeg prijatelja blogera, dočarao «ljubav na japanski način».

U posljednje vrijeme često imam osjećaj da sam smazala skoro sve čokoladice koje mi se sviđaju, a da su ostale one gorke ili s likerom, koje baš i ne volim.
Ipak, zar i one nisu čokolada?
Kakav je bio vaš odabir u bombonjeri života?

Prije nekih šest mjeseci, kad sam postala blogerica, jedan od prvih postova je bio na ovu temu. Tada me je jedan od blogera, navodno pisac, nasmijao svojom izjavom:

"Uhvatila me tjeskoba. Previše ljudi u ovoj zemlji zna sasvim pristojno sastavljati rečenice i odlomke ulančavajući ih u kratke priče ili romane. Čitav mi je taj posao postao prebesmislenim. Još i ti blogovi, gdje vidiš da i mnogi anonimusi savim pristojno kucaju ono što njihovo žiće ima reći. Na kraju ćemo svi pisati i to će biti svojevrsna apokalipsa."

Odlučila sam pitanje ponovno postaviti jer je tema više nego aktualna: nižu se književni natječaji, šalju se priče, savjetujemo jedni druge koje imaju šanse za prolaz, pa se i veselimo ako netko dobije priznanje za svoj talent. Oni koji nemaju takvih ambicija, također pišu prekrasne postove za svoju dušu, s kojima nas svakodnevno oplemenjuju, a ponekad ponosno završavaju i na naslovnici.

Zato, jesmo li svi postali pisci?
Ako jesmo, koji je razlog tome?