Na kavi s prijateljicom

«Pogledaj kako je Braco sladak. Tako je mali. Vidi kako ti samo pruža te malene ručice. Sviđa ti se Braco?» pita Mama. S iščekivanjem potvrdnog odgovora promatra me Novi Tata.
«Da, da, sviđa mi se Braco», čujem svoj tihi glas.
***
«Vidi kako je Seka slatka. Kako ima mali nosić i tu plavu kosicu, iste boje kao i tvoja.Vidiš li kako ti se smije? Sviđa ti se Seka?» pita Tata. Dok me Nova Mama upitno pogledava.
«Sviđa mi se Seka», odgovaram.
***
Stojim pred ogledalom.
Zar im se ja više ne sviđam?

Na ovu crticu inspirirao me film Kreše Golika «Imam dvije mame i dva tate”, simpatična komedija krajem šezdesetih, koja u lepršavom stilu obrađuje ozbiljnu temu.
Kako sam i sama bila dijete razvedenih roditelja sjećam se da sam, moguće sebično, bila sretna što nisam imala prilike imati Novog Tatu, pa samim tim ni Bracu ni Seku. Voljela sam našu malu obitelj koju smo činile Mama i ja, nijednom ne pomislivši da vjerojatno nije lako probijati se kroz život samoj ženi s djetetom.

Na kraju moram priznati da niti sada nisam sigurna što mislim o toj temi, pa će biti interesantno čuti vaše mišljenje i vaša iskustva.

»U svakoj ljubavi ima tuge...tuge završetka i približavanja smrti ljubavi, ako je sretna, i tuge nemogućnosti i gubitka onoga što nikad nismo imali-ako je ljubav uzaludna«, kaže Gajto Gazdanov, pisac ruske emigracije, koji je danas u Rusiji stekao odrednicu ''novi klasik'', izborivši se sa svojih devet romana i četrdesetak priča, za mjesto uz Gogolja, Bulgakova i Nabokova.
Rođen je 1903. godine u Osetiji, borio se u Oktobarskoj revoluciji na strani Bijelih, a najveći dio života proveo je kao noćni taksist u Parizu.

Roman »Večer kod Claire« pripovijest je o mladom junaku, očito piščevu alter egu, koji u Parizu susreće svoju veliku, neprežaljenu mladenačku ljubav. U trenutku njene realizacije Gazdanov kaže:

»I koliko god žalio što je Claire pripadala drugima, sada sam, ležeći u njezinu krevetu, u njezinu stanu u Parizu, u svjetlomodrim oblacima njezine sobe, koje sam do ove večeri držao neostvarivima i nepostojećima i koji su okruživali Clairino blijedo tijelo, na tri mjesta prekriveno neobično primamljivim dlačicama, sada mi je bilo žao što ne mogu više sanjariti o Claire, jer sam oduvijek sanjario. I proći će još dosta vremena dok si stvorim drugačiju sliku o njoj, koja bi u nekom smislu ponovno postala nedostižna, kao što je dosad bilo nedostižno to tijelo, te dlačice i svijetlomodri oblaci.«

Čitajući navedeni tekst, prvo pitanje koje mi se nametnulo je da li smo doista takvi da nam u jednom trenutku golub s grane postane vrabac kada nam sleti u ruku.

Kako ste ga vi doživjeli?

Već sam jednom kao osmogodišnjakinja nosila štafetu, onu Titovu, od škole do prvog ugla, ubio me je sram, jer sam morala obući suknjicu i mislila da svi gledaju u moje mršave noge kao čačkalice... pa kad sam to preživjela, ovo ću mnogo lakše.
Sad mi je palo na pamet da sam već izrekla prvu stvar koju ne znate o meni. Ali, nećemo sitničariti, idemo dalje:

1. Ako ste bili dijete šezdesetih i ako se sjećate čokolade koja je na omotu imala lijepu malu curicu s ispruženom rukom, koja kao da pita «Daj mi jednu kockicu»-to sam bila JA.

2. Ako ste u to vrijeme slušali popularnu dječju pjesmicu koju je pjevao Dragan Toković, ono dijete koje govori u pjesmi i nalazi se na omotu ploče- to sam bila JA.

3. Ako ste kasnije u pubertetu gledali reklame za majice «Interplet» i «Biljana» prašak za rublje- i to sam bila JA.

4. Ako ste osamdesetih ljetovali u Baškoj Vodi, ona «hipi» djevojka koja je uz gitaru noću na plaži pjevala Pink Floyde-i to sam bila JA.

5. I da ne mislite da me napustila moja podvojena ličnost: prije dvije godine sam u jednoj garaži s dva riječka repera, na njihovu molbu, odrepala jedan dio pjesme za njihov CD (ovo stvarno skoro nitko ne zna-umrijet ću od stida).

Već pogađate da sam htjela biti GLUMICA, u zadnji čas je prevagnula ljubav prema životinjama i, umjesto na prijemni na akademiju, otišla sam studirati biologiju.
Usporedo je kod mene tekao obrnut proces: od lijepog labudića pretvorila sam se u patku (nadam se-ne ružnu). A smisao za glumu obilato koristim na predavanjima i u životu.

Štafetu predajem arminu, luciji9, plejadiblue, veri i iridi, jer nikad, ili vrlo rijetko pišu o sebi, pa me zanima hoće li prekršiti pravilo u postavljanju postova... ako i prekinu štafetu nećemo se ljutiti.

Sjećam se svoje none koja se jednog dana, u svojoj osamdeset i devetoj godini, nakon popodnevnog odmora, ušavši u dnevnu sobu nekako umorno spustila u fotelju. Inače uvijek vedrog duha i izrazitog humora, koji je bio odraz njene iskričave inteligencije, djelovala mi je nekako zamišljeno. Kad sam je upitala što joj je, odgovorila je mirnim glasom:
«Znaš, cijelo poslije podne sam razmišljala u krevetu, možda sam se ipak trebala udati za Krmpotića.»

Dodatnu inspiraciju za ovaj post dao mi je i jedan dragi prijatelj bloger, koji mi je rekao da posljednjih dana sa sjetom vrši rekapitulaciju svog života, uvjerivši me još jednom da su ovi blagdanski dani i početak Nove godine kao stvoreni za to, a i da svođenje životnih računa nije svojstveno uglavnom ženama, kao što sam do sada mislila.

Ja sam, također, vrlo sklona takvim preispitivanjima, iako trenutno baš i nemam vremena za podvlačenje crte.
A vi?