»U svakoj ljubavi ima tuge...tuge završetka i približavanja smrti ljubavi, ako je sretna, i tuge nemogućnosti i gubitka onoga što nikad nismo imali-ako je ljubav uzaludna«, kaže Gajto Gazdanov, pisac ruske emigracije, koji je danas u Rusiji stekao odrednicu ''novi klasik'', izborivši se sa svojih devet romana i četrdesetak priča, za mjesto uz Gogolja, Bulgakova i Nabokova.
Rođen je 1903. godine u Osetiji, borio se u Oktobarskoj revoluciji na strani Bijelih, a najveći dio života proveo je kao noćni taksist u Parizu.
Roman »Večer kod Claire« pripovijest je o mladom junaku, očito piščevu alter egu, koji u Parizu susreće svoju veliku, neprežaljenu mladenačku ljubav. U trenutku njene realizacije Gazdanov kaže:
»I koliko god žalio što je Claire pripadala drugima, sada sam, ležeći u njezinu krevetu, u njezinu stanu u Parizu, u svjetlomodrim oblacima njezine sobe, koje sam do ove večeri držao neostvarivima i nepostojećima i koji su okruživali Clairino blijedo tijelo, na tri mjesta prekriveno neobično primamljivim dlačicama, sada mi je bilo žao što ne mogu više sanjariti o Claire, jer sam oduvijek sanjario. I proći će još dosta vremena dok si stvorim drugačiju sliku o njoj, koja bi u nekom smislu ponovno postala nedostižna, kao što je dosad bilo nedostižno to tijelo, te dlačice i svijetlomodri oblaci.«
Čitajući navedeni tekst, prvo pitanje koje mi se nametnulo je da li smo doista takvi da nam u jednom trenutku golub s grane postane vrabac kada nam sleti u ruku.
Kako ste ga vi doživjeli?
Post je objavljen 19.01.2007. u 09:35 sati.