Spadam u one osobe koje imaju lijepi običaj da su s bivšim ljubavima ostali prijatelji, pa se ponekad čujemo ili razmijenimo pokoji mail. Valjda je to moguće jer se nismo zamijerili jedni drugima ili se s odmakom vremena sjećamo samo onih sretnih trenutaka.
Tako mi se jučer javila moja gumnazijska ljubav, sad je košarkaški trener u Njemačkoj i živi s malim sinom kao u «Kramer protiv Kramera», te me podsjetio na jednu situaciju i isprovocirao današnju temu.
Kao što ste primijetili tema je laganje. Osobno mislim da su sitne laži dozvoljene. Kao kad, na primjer, nešto zaboravite kupiti, pa kažete da je dućan bio zatvoren ili da toga nije bilo…Ponekad znam i odglumiti da se ne osjećam najbolje da bih odmorila jedan dan od, bar za mene, prevelikog tempa koji mi se nameće. Inače nisam lažljivica, časna (pionirska) riječ. Naročito ne od kad sam zrela osoba.
Ali, sjetila sam se jedne situacije kad sam bila uhvaćena i u kojoj je moja gimnazijska ljubav bila jedan od sudionika događaja. U to vrijeme imala sam dva dečka (ups, gle sramote!)…I kako smo se upravo doselili u novu kuću, trebalo je pomoći stvari razmijestiti. Tako je jedan dečko vrijedno pomagao prije podne, a drugi poslije podne. Problem je bio u tome što su mi se tada sviđali momci koji su izgledali kao klonirani: visoki, vitki, plavi, s dužom kosom. I kad se «smjena» promijenila negdje oko podneva, spremačica koja nam je pomagala čistiti očito nije zamijetila, pa je rekla drugom dečku: «Kako si ti dobar momak, od ranog jutra vučeš te stvari i ništa se ne buniš…»
Još neko vrijeme se nisam baš opametila, bilo je kasnije sličnih situacija, ali s odrastanjem sam postajala "ozbiljnija", a sad sam toliko dobra da bih se mogla kandidirati za sveticu.
Pa, zanima me, kako vi stojite s laganjem? Jesu li vas kad uhvatili?
Post je objavljen 18.03.2007. u 12:49 sati.