|
Prošlo je i Valentinovo, prošao je i Osmi mart, zahvaljujem svima na čestitkama i lijepim željama. Realnost je ipak drugačija: čim sam počela raditi kao da sam iz bonace uletjela u crnu buru…A još i te naočale koje me dovode do ludila, bez njih je problem, s njima još veći, sve mi se muti i ljulja, kažu da se trebam priviknuti…
Nego, na današnju temu me je prije izvjesnog vremena potaknuo rabljeni sin koji, našavši se u delikatnoj obiteljskoj situaciji, s nevjericom promatra promjenu svojih najbližih.
Takvih primjera ima napretek u mojoj okolini. Braća i sestre, koji su nekad bili jako bliski, udaljavaju se, najčešće zbog neravnomjerne podijele brige oko ostarjelih roditelja i/ili podijele imovine.
Jedan kolega na poslu zna reći «Da je dobro imati brata i Bog bi ga imao», gledajući natezanja oko imovine u obitelji svoje žene.
A poseban problem, izgleda, predstavlja i briga o roditeljima. Oni su nam, bar u većini slučajeva, naravno i u granicama svojih mogućnosti, pružili sretno djetinjstvo i omogućili nam školovanje i/ili materijalnu sigurnost. Koliko nas živi u nekretninama koje su oni stekli ili uživa u vikendicama koje su sagradili. A sad se događa da nam postaju «naporni», čudimo se kako nešto ne razumiju ili zaboravljaju, pritom se ne upitavši kakvi ćemo mi biti u njihovim godinama. Ima primjera, dakako, gdje su doista teški i doista se miješaju u naše živote.
E sad, ako uključimo malo genetike koja kaže da prvi srodnici (roditelji-djeca i braća-sestre) imaju 50% istog nasljednog materijala, kako je moguće da se ponekad činimo toliko različitim od našeg roditelja ili braće. Ili da više razumijevanja pronalazimo u dobrom prijatelju? Možda nas je stvarnost učinila ogrubjelim, sebičnim, netaktičnim?
Ja sam jedinica, majka mi je i dobra prijateljica, pa nemam takvih problema, ali me doista zanima kako vi objašnjavate takvu promjenu u odnosima.
|
