Kriminalno dosadan blogBilješka uvedena 02.10.2022.Posebno osjetljive persone koje umjesto sranje govore velika nužda, umoljavaju se da se ne čude k'o picek glisti. Svaki zapis koji se bavi Gabrielom de Mefistom, a i poneki koji se njime ne bavi, neprimjeren je za njihove nježne pojmove i shvaćanja. Čitajte, ali znajte, vrijedi "Lasciate ogne speranza, voi ch'intrate"Bili ste unaprijed upozoreni. Autor. Urednik: Dragec, daj ovo smjesti nekud. Dragec:Dobro tak? Urednik:Nek' ti bu, kaj sad. Prestanite se zajebavati, Uprava |
Još je u daljini odjekivala sočna psovka zaustavljenog Vremena.
Tama se zgusnula, medno se prelijevajući svuda unaokolo ostavljajući dojam da će, eto ovaj tren, navrijeti i obliti svojim polaganim prožimanjem i ovaj mali preostali mjehurić jarkocrvenog treptavog svjetla.
Lucifer je stajao rukom se uhvativši za bradu. Gledao je nekud dolje, neodredivo kuda. Oboje smo pak gledali njega… pa sebe… pa njega… pa sebe… dok je zbunjenost rasla. Moram odmah reći da nema zbunjenijeg izraza no izraza zbunjene Smrti. Dapače, sa svakim pogledom sve više je bila zbunjena, a ja sve više na rubu suza od smijeha.
- Što je sad? – upita naposljetku Smrt.
- Ha? Molim? Što? – prene se Lucifer.
- Pitam što je sad?
- Sad? Sad je drugi način da se objasni jedan trenutak koji se upravo dešava, dakle…
- Za objašnjenje riječi imam rječnike… pitala sam što se desilo… šutiš tu i gladiš tu bradu kao da ćeš je napraviti više jarčevskom no što jest.
- A to? Razmišljam.
- O čemu?
- O bananama! Kako o čemu, o tome što da učinim s tobom.
- Čekaj, osim ovoga sa ovim tu – i pokaže na mene – što je to zbog čega bi ti nešto činio, ili još gore, učinio, sa mnom? I da odmah napomenem da iako sam ženskog roda, na seksualne provokacije odgovaram muški.
- A? Hahahahahaha ha ha ha… Ha?!? Seksualne provokacije? Za ime božje, kome bi palo na pamet s tobom imati nešto više osim striktno poslovnog odnosa?
- Ukusi su različiti.
- Joooj… znao sam da si prepotentna, ali toliko…
- Lucifere…
- Smrti…
Odjednom sam zamijetio kako je zahladilo u treptavom mjehuru koji nas je okruživao.
- To si ti? – upita Smrt.
- Tko, ja? – uglas uzvratismo pitanjem obojica.
- Ne, to sam ja. – odgovori blagi, gotovo tenorski intoniran glas iz svih smjerova.
- Ah, to opet Janja zajebava… - započnem i onda spazim kako Lucifer prelazi u laganu roza nijansu, a Smrt postaje sve koščatija, tako da mi je nastavak "… i igra se Boga" zapeo negdje u glavi i vrišteći se odbijao od stijenki lubanje luđački želeći izletjeti na bilo koji otvor.
Smrt se naklonila.
Lucifer je kimnuo glavom.
Čak sam i ja izveo nekakav karikirani poklon.
- Mogu li vam se priključiti u razgovoru? Čini mi se da bi vam trebala pomoć, s najvišeg mjesta.
Vrijeme je psovalo zaustavljeno. Bilo je sve hladnije, a treptava crvena svjetlost lagano je prelazila u sjaj ljetne zore.
Uz rizik da ću zvučati patetično… napokon sam susreo svog Boga!
Unaprijed, molim za razumijevanje, popratni video može biti šokantan svakome tko ga gleda na način na koji je snimljen, a ne u kontekstu iz kojeg je izvađen.
- Ne znam, ne čini li ti se da samo bježimo?
- Zaista, nisam primijetio – prodahtah nastojeći održati korak sa Mauriceovim dugim nožurdama i pedeset kila manje
Naravno, bježao sam tri tjedna, dotrčao iz jednog rova u drugi, i sad opet trčim. Pred kim ili pred čim, nemam pojma. Znam da, eto trčim.
- Trčiš pred neumitnom sudbinom Gabriele – progovori mi pored lijevog uha poznat i, zapravo, očekivan glas. Definitivno, znam da trčim dalje, da sa svakim korakom opasno zaostajem za bržima i da ću, zadihan, jednom stati. No, najmanje što u tom času očekujete je da vam netko smrtno ozbiljnim glasom prošapće pored uha kako trčite pred sudbinom.
Radi osiguranja nastavka priče prihvatite da mi tijelo trči, dahće i sopće dok u mislim vodim ovaj razgovor…
- A sudbina si mi ti?
- Pa da, tako nekako.
- Kako to misliš, tako nekako, ili jesi ili nisi.
- Ako uzmeš u obzir to što sam i tko sam, onda sam ti zaista sudbina
- Da, a da uzmem u obzir to da sam već jednom umro?
- Ah, taj je posao obavljala moja prethodnica, umirovljena je.
- Da, i ti sada ponovno hvataš njene mrtvace?
- Smrt ne zastarijeva.
- Nisam znao da je umiranje zločin.
- I nije, zločin je pobjeći od neizbježnog.
- Zašto bi to bio zločin?
- Dobro pitanje, ali samo sa retoričke strane
- Da?
- Gledaj, nemoj se sada izvlačiti na semantiku… znaš zašto sam tu.
- Da umrem.
- Da.
- Opcije?
- Hahahahahahaha… opcije… mbwahahahaha… opcije veliš? Pitanje poput ovog moglo bi me otjerati u penziju, kada bih bila spremna davati bilo kakve opcije.
Spotaknuo sam se preko mrtvaca i ostao ležati negdje na ničijoj zemlji. Ovaj je put Smrt doslovce lebdjela nadamnom.
- Čekaj, pa zar zaista moram još jednom umrijeti?
- Do sada ti je to zamalo uspjelo već dva puta. Treća sreća…
- Sreća?
- Opet semantika… pripremi se na umiranje Gabriele… - reče Smrt i podigne svoju vjernu kosu
- Još nisi promijenila alat?
- Ne ometaj umjetnika u radu… pripremi se na umiranje
- Ponavljaš se
Podigla je kosu i zamahnula.
- Stani!!!
Ne, to nije taj post koji sam najavio da ću napisati. Uostalom, zamislite da to je taj post koji je najavljen, a poslije se razočarajte.
Pišući komentar na Adwocatusovom blogu sjetio sam se riječi pjesme Universal mind, pa sam, ničim izazvan, pomislio kako bi vas mogla "razveseliti", na isti način na koji i mene razveseljava svaki put kad ju čujem ,a da me… ma da me… ma radite mi kaj mi hoćete… ali ne znam zašto tako na mene djeluje.
I was doing time
In the universal mind,
I was feeling fine.
I was turning keys,
I was setting people free,
I was doing alright.
Then you came along,
With a suitcase and a song,
Turned my head around.
Now I'm so alone,
Just looking for a home
In every place I see.
I'm the freedom man,
I'm the freedom man,
I'm the freedom man,
That's how lucky I am.
Ima još jedna stvar koja tako na mene djeluje, a to je Spanish caravan… hm, dvije stvari, ali sam jednu već objavio, pa da se ne ponavljam…
Carry me caravan take me away
Take me to portugal, take me to spain
Andalusia with fields full of grain
I have to see you again and again
Take me, spanish caravan
Yes, I know you can
Trade winds find galleons lost in the sea
I know where treasure is waiting for me
Silver and gold in the mountains of spain
I have to see you again and again
Take me, spanish caravan
Yes, I know you can
Ma, da… tu je još i Unknown soldier, i My wild love… o kvragu, pa skoro cijeli opus Doorsa je tu da me "razveseli"!
Dosta bi bilo… dok nisam napravio većeg sranja, kad sročim onaj post koji sam najavio, nadam se da će još netko biti ovdje da ga pročita…
Do tada...
E, da... ovo bi trebao biti moj šezdeseti post...
< | listopad, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Kontakt: MadDogSh glavom i mailom
Komentari koji imaju pretenziju biti samo ascii art biti će obrisani. Hvala.
"Zapravo najbolji dokaz da postoji inteligentni život u svemiru je da ga mi još nismo pronašli" by Nessa
Za sve one koji žele pogledati što sve ljudski um ima spremno u kojekakvim skrovitim mjestima. Otkačeni nakit Rozo-Oke/a...
Čitaj i pusti da drugi čitaju… © by Nessa
Iznenađenje je majka mudrosti i kamen temeljac sranja © by Azagtoth
Kojom rukom bog briše dupe? rukom pravde ili ima anđela pomagača? © by MadCookie
Kvalitetna knjiga je ona kojoj se ne primjećuju stranice :-))© by ZlicaOdOpaka(edit: yours trooly a.k.a MadDog Shüythee)
Svi MadDog-ovi OvdjeBloglja:
MadDog The Pirate
MadDog Prvi Rijetko Dolazeći
He he he... Moja "Malenkost"
Luđak Reminiscentio
MadDog na Wordpressu
Oni na čijim se blogovima osjećam k'o doma i fala im za to, a i oni koje sam pronašao usput,
I tvoju mamu, također
ZlicaOdOpaka
Beduin bijele pustinje
Nessina Kutija Čuda
Veli da vještica je...
Jedan za odvalit' od smijeha
Raj za pasionirane čitatelje
Modesty... a tko drugi
Ulični blog
Luki... a i Goldie
Tempora muta... sunt = Župski Medo
Ibe... o pizdarijama
...i sve to ne nužno tim redoslijedom... a provjerite li linkove, opaziti ćete kako nekih više nema već su spremljeni u digitalnu ropotarnicu iako se iskreno nadam kako su, ipak, živi živcati, jedino ne pišu, bar ne blog