Još je u daljini odjekivala sočna psovka zaustavljenog Vremena.
Tama se zgusnula, medno se prelijevajući svuda unaokolo ostavljajući dojam da će, eto ovaj tren, navrijeti i obliti svojim polaganim prožimanjem i ovaj mali preostali mjehurić jarkocrvenog treptavog svjetla.
Lucifer je stajao rukom se uhvativši za bradu. Gledao je nekud dolje, neodredivo kuda. Oboje smo pak gledali njega… pa sebe… pa njega… pa sebe… dok je zbunjenost rasla. Moram odmah reći da nema zbunjenijeg izraza no izraza zbunjene Smrti. Dapače, sa svakim pogledom sve više je bila zbunjena, a ja sve više na rubu suza od smijeha.
- Što je sad? – upita naposljetku Smrt.
- Ha? Molim? Što? – prene se Lucifer.
- Pitam što je sad?
- Sad? Sad je drugi način da se objasni jedan trenutak koji se upravo dešava, dakle…
- Za objašnjenje riječi imam rječnike… pitala sam što se desilo… šutiš tu i gladiš tu bradu kao da ćeš je napraviti više jarčevskom no što jest.
- A to? Razmišljam.
- O čemu?
- O bananama! Kako o čemu, o tome što da učinim s tobom.
- Čekaj, osim ovoga sa ovim tu – i pokaže na mene – što je to zbog čega bi ti nešto činio, ili još gore, učinio, sa mnom? I da odmah napomenem da iako sam ženskog roda, na seksualne provokacije odgovaram muški.
- A? Hahahahahaha ha ha ha… Ha?!? Seksualne provokacije? Za ime božje, kome bi palo na pamet s tobom imati nešto više osim striktno poslovnog odnosa?
- Ukusi su različiti.
- Joooj… znao sam da si prepotentna, ali toliko…
- Lucifere…
- Smrti…
Odjednom sam zamijetio kako je zahladilo u treptavom mjehuru koji nas je okruživao.
- To si ti? – upita Smrt.
- Tko, ja? – uglas uzvratismo pitanjem obojica.
- Ne, to sam ja. – odgovori blagi, gotovo tenorski intoniran glas iz svih smjerova.
- Ah, to opet Janja zajebava… - započnem i onda spazim kako Lucifer prelazi u laganu roza nijansu, a Smrt postaje sve koščatija, tako da mi je nastavak "… i igra se Boga" zapeo negdje u glavi i vrišteći se odbijao od stijenki lubanje luđački želeći izletjeti na bilo koji otvor.
Smrt se naklonila.
Lucifer je kimnuo glavom.
Čak sam i ja izveo nekakav karikirani poklon.
- Mogu li vam se priključiti u razgovoru? Čini mi se da bi vam trebala pomoć, s najvišeg mjesta.
Vrijeme je psovalo zaustavljeno. Bilo je sve hladnije, a treptava crvena svjetlost lagano je prelazila u sjaj ljetne zore.
Uz rizik da ću zvučati patetično… napokon sam susreo svog Boga!
Post je objavljen 26.10.2007. u 22:50 sati.