Kriminalno dosadan blog

srijeda, 16.05.2007.

Mobitel uvijek zvoni dvaput, kao i poštar uostalom

prethodni nastavak

… I held the blade in trembling hands
Prepared to make it but…
… just then the phone rang…
I never had the nerve to make the final cut.
(Pink Floyd, "The Final Cut", 1983.)

Naravno, Nesreća nikad ne dolazi sama, pa je tako ovaj puta došla u društvu sa svoje dvije prijateljice. Ne znam im imena, istina, ali, mogu vam reći da su izgledale puno bolje od nje… valjda ju zato i drže za frendicu, da se istaknu ljepotom, kad već ne ide pameću. Tu na ovom mjestu ću prešutjeti to da su, kao što je to već uobičajeno u paklu i oko njega, sve tri telepati. Sada usput znam i zašto nema telepata među živima, jer, lakše je krepati nego čuti što drugi misli...hm… nije li netko nešto pjevao slično tome? Bezveze… dakle, došla je Nesreća, sa svoje dvije frendice, dakako, i prvo sam zaradio pljusku, a onda mi je zazvonio mobitel. Istini za volju, ne znam zašto ga nosim sa sobom (mogao bih ga nositi sa stanom, zar ne) i kad idem pišati, no, bilo kako bilo – zvonio je. Nisam bio na koncertu, mada sam se osjećao slično kao i umjetnik nakon kritičara koji ga je popišao, samo je ovaj put i umjetnik i kritičar jedna osoba, no, malo mi je bilo neugodno se javljati pred ove tri dame ("od toga dvije zgodne" = još jedna pljuska, of course), ali što je tu je.
Osim toga, što učiniti nego se javiti, pogotovo ako vam na displeju titra broj kojeg svi moramo znati, a nitko ga ne smije memorirati, a za javnost je dovoljno reći da je osnovni element tog broja šestica u nebrojenim varijantama svoje pojavnosti.
Naravno, zvao me Glavni!
- Maurice, Maurice Čavlek pri telefonu, izvolite?
- Odmah dođi k meni!
- Ali, Gazda…
- Pišaš, sereš, jedeš, što god da radiš… prekini… jasno?
- Razumem!
- I… Maurice… ti nisi bio u JA, jel' tako?
- Ne, nisam – rekoh nakon nešto razmišljanja u kojem moradoh iskreno sam sebi priznati da ne da nisam tamo bio, nego niti ne znam što je to JA, ako to uopće i jest kratica.
- E, vidiš… onda mi se ne ponašaj k'o desetar Govnarević…
- A tko je to?
- Ne seri, dođi odmah k meni!
- Na usluzi!
Naravno, kad šef zove, nema presvlačenja, izvlačenja, povlačenja i ostalih čenja već se hita koliko te papci nose. To za sobom povlači i neugodnu posljedicu zagrijavanja, tako da sam pred Njega došao u najkraćem mogućem roku i u najgorem mogućem izdanju – smrdeći što po pišalini, što po znoju…
- Aaaagh! Gdje si se to valjao, smrdiš k'o Jarko Svinjarević…
- To je opet neki iz Govnarevićevog društva?
- Otkud ti znaš Govnarevi… - i prekine sam sebe, dodavši još ponešto crvene boje toj svojoj preovladavajuće crvenoj nijansi – Čuj, Maurice, nisam te zvao da se zajebavamo nego radi važne stvari.
- Hm, da nije bila važna bio bih u mogućnosti se kao prvo – oprati, a kao drugo ne trčati, pa ne bih sada smrdio toliko…
- Dobro… Gle, ti znaš da imam svoje agente tamo gore.
- Znam.
- Fino, i znaš da ti moji agenti imaju svoje demone pomagače.
- Znam.
- E, a ja sad imam jednog agenta i jednog pomagača. Obojicu bez onog drugog.
- Agenta bez pomagača i pomagača bez agenta?
- E, to… ma, bistar si, nema što, dopašćeš se Gabrielu.
- Kome?
- Gabrielu de Mefistu…
- Onom zbog kojeg smo njištali i frktali po cijele dane, tamo prije tristotinjak godina?
- Tome, upravo tome.
- Čekajte, stanite malo… i ja mu trebam biti pomagač?
- Opet si bistar, nema što… da, ti ćeš mu biti pomagač.
- Kako?
- Što kako?
- Kako mu mogu biti pomagač, obučavan sam da radim nerede, izazivam nesreće, da budem demon… ne znam pomagati.
- Hm, možda ti baš tvoja uska specijalnost pomogne, pa mu malo odmogneš…
- Ništa mi nije jasno…
- Ma, nije važno, samo idi gore i javi se u njegov ured u… samo malo… Ki*****voj ulici, broj 4, ne, 6, ne 8… uglavnom… javi se…
- Već ima ured?
- Obnovljen, novo uređen, nedavno je poginuo u saobraćajki pa je i on fino skrpani gospodin… zna za koga radi, s te mu strane neće biti ništa čudno…
- Koliko znam… uredi imaju direktni lift, zar ne?
- Isuse! – i zastane, ogleda se… pričeka – Dobro, ima pametnija posla samo još njega tu trebam… Dakle, Maurice, znao sam da si pravi čovjek… oprosti na uvredi… demon za taj posao… vidiš da sve znaš! Kreni, kreni, kreni…
- Samo da se spakiram i operem.
- Kofer te ionako čeka pred liftom, a za pranje… hmmm… da vidimo… a-ha… kako ono ide… rijetko moram prati demone… ali… "muml muml mambo džambo kuru ruku guno nogu"… ne… to će mi prizvati slona striptizetu, ma što god da se s njim radilo, bolesno je i ne treba mi… a… da! Sjetio sam se… imaš tu i tuš i spremnu čistu odjeću, samo izvoli – i pokaže rukom na vrata iza njegovog stola – i požuriiii… - i nestane.
Ne volim baš da mi ljudi… joj, šefe, oprostite na uvredi… demoni i vragovi na taj način nestaju pred očima, ostavljaju za sobom onaj esodvaovski dojam kojeg je teško izbrisati kad ga jednom namirišete, ali – što je, tu je.
Ušao sam u lift.
- Kuda? – upita me mali đavolčić u ulozi liftboja.
- Gabriel de Mefisto
- Njištalo Hrzić, misliš?
- Hahahaha… e, da…
- Trenutak… - pritiskom na tipku oslobodio se zvuk kočije u bjesomučnoj jurnjavi, hrzanja konja,… đavolčić je malo pocrvenio – Ovaj… to mi, ovako, interno… kad god on uđe u lift, samo potiho frkćemo… proći će nas za koje stoljeće, do dva.
Lift je šibnuo prema gore.
- Dong!
Vrata lifta su se otvorila na prekrasno uređeno predvorje, iskoračio sam, a lift je zbrisao prema dolje, ostavivši opet onaj pomalo sumporni zadaščić za sobom i malo žuto-sivog dima doma mog. Prišao sam vratima.
Banalno je kucati, treba imati nastup. Stoga sam otvorio vrata i rekao:
-Kuc, kuc...
Podeblja masa u dobro skrojenom odijelu, skrivena iza debelog dima cigare i čaše napunjene poprilično kvalitetnim vinom, u mahagonijem obloženom uredu podigla je pomalo iznenađeno glavu, držeći u ruci šalicu s kavom:
- Dobar dan, izvolite…
-Dobar dan, moje je ime Maurice, Maurice Čavlek. – rekoh, pomalo zapanjeno promatrajući kako ta rečenica odlazi u zrak zajedno sa tri oblačka kavene pjene iz šalice gospodina Gabriela de Mefista.
Još i danas pamtim njegov legendarni:
- -Pfffhhhhh... kako?

utorak, 15.05.2007.

Alaj, razlikee... dras'čne

Znam, znam… reći će sada netko kako se u ponoć baš ne pristoji izlaziti, kako postoje puno pristojnija vremena za izlazak, kako se u ponoć uglavnom već vraća i tome slično, ali, to je jače od mene. Demon jesam, (i time se dičim) ili barem bih rado nosio taj naziv (zamišljam već dipl.dem.maj. u mahagonij okviru na zidu iznad mog radnog stola prepunog demonskih spisa), ali, vjerujte mi, razlozi mog izlaska bijahu sasvim prozaični – ne može se više pišati po paklu jer vele da pišalina već smrdi gore od samog pakla i da to više niti vragovi pripravnici neće čistiti i da se "to" ima raditi vani… i što sada da radim – išao sam pišati!
Taman sam udobno raskoračen držao "konce" (nadam se da je jasno zašto ovdje stoje navodnici, pa nismo djeca) u rukama kadli začuh tiho:
- Pssst!
Nastojeći se ne obazirati na pstikanje, držah sveudilj konce u svojim rukama, no međutim, jedan po jedan konci su počeli ispadati i u trenutku kad sam popustio pred naletom blagosti, e upravo tada, vlasnik Pssst-a je izgubio strpljenje i potegao me za ruku… krivu, naravno…
- Hej!
- Ma u vražju mater! – uzviknuh, poprilično popišan po svojim elegantnim lak cipelama (molim, takve su propisane, ako smo demoni, nismo neuredni) i manžetama hlača (da, znam, izgledamo k'o Edward G. Robinson u većini svojih filmova… samo nosimo uglavnom cilindre) – Što je?!? Što hoćete!?!
- Imaš koju cigaretu?
- O da ti boga materinog, i za to me prekidaš?
- Pa pušiš!
- Ne dragi moj! Pišam!
- Uuuu! Sorry, opet sam se zajeb'o…
- Ček'! Stani… Gremilo, jesi li to ti?
- Jesam Maurice, jesam…
- Što opet ispit?
- A-ha
- Pa po koji put?
- Sedmi!
- Dobro, ako je meni nešto jasno – padaš na razlici između pišanja i pušenja – a još uvijek ideš na ispite?
- A što ću drugo… život je skup, a vani se najbolje zarađuje.
- Mogu li ti ja preporučiti nešto?
- Ma naravno…
- Gremilo, prijatelju stari, nije sve u novcu…
- Da, veliš, 57% je u dionicama.
- Kak' znaš?
- To znam… ali zavezati cipele ne znam.
- Zašto ne odeš u Kadrovski i tražiš novo radno mjesto… financijski demoni su danas jako traženi, znaš? Više nego moja branša.
- Misliš?
- Sigurno, samo skupi hrabrost i uglancaj rogove…
- Hvala ti za savjet! I oprosti…
- Nema na čemu… I… nisam ti zamjerio… - nastavih shvativši da ću hlače morati dati na kemijsko, pothitno.

petak, 04.05.2007.

Ono oko rupe ili kako je to osjećati se prevarenim

No, da ne duljim s uvodom, nečim što mi često nalikuje udavu, a i nije previše različito od dotične hladnokrvne zmijske ljepote, znate kako kažu – kada broj posjeta raste, a novih komentara nema, vrijeme je za novi tekst.
E, sad, kako su se u zadnjih dvadesetak i nešto dana ispodogađale stvari koje su sve samo ne pozitivno utjecale na moju moguću, a i nemoguću, inspiraciju, tako sa žaljenjem konstatiram kako je ovaj tekst samo tzv. tampon-zona (doesn't it ring a bell somehow) između rasta posjeta i stagnacije komentara te između pada posjeta i prestanka komentiranja.
Da se razumijemo, tekst je o ničemu.
I kao takav, ne zaslužuje niti biti objavljen, ali, s obzirom da ga i nema, i da je ovo sve samo okolotekstno preseravanje, onda mi se čini baš štos takvo što objaviti.
Naime, kad jedete kakvu gaudu ili ementaler ili kakav god sir s rupama, razmišljate li o tome kako ne bi trebali pojesti – rupu. Ista je stvar i sa čajnim kolutićima – pokušajte ih pojesti tako da ne pojedete rupu.
E, ovaj je tekst ono oko rupe – pročitajte ga i još ništa niste saznali o rupi – sadržaju, a i nećete, budući toga – nema. A naslov je obećavajući, zar ne? Priznam, je, zato...

Do inspiracije,...

Osjećajte se prevarenim…

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	svibanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Svibanj 2024 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.