Kriminalno dosadan blog

srijeda, 24.01.2007.

Vani je padao prvi snijeg...

Ustao sam i stao pred prozor, kao da sam stao pred ogledalo, željan promotriti svijet kao što ujutro promatram sebe i vidim sve proklete velike i male nesavršenosti svog tijela, pogotovo ako stanem gol, što onda nikako nije prizor za širu publiku, dapače niti za mene, makar Janjica veli kako se ja njoj sviđam baš takav. No, dakle, udubljen u nutrinu vanjskog svijeta spazio sam kako je počeo padati snijeg. Onaj, prvi, divlji i krupan, borac, koji, iako u početku uzalud, na kraju ipak prekriva svaku crnu, sivu, crvenu ili bilo kakvu drugu, treću možda, nesavršenost, snijeg plastični kirurg.
Odjednom, tamo dole, u dnu ulice, svih petnaest katova niže, usred bijelih pjega pahulja spazio sam dijete kako mi maše.
Mahnuo sam i ja njemu.
Nasmiješilo mi se.
Nasmiješio sam se i ja njemu.
Zinulo je, raširilo krila i munjevito razjapljenih ralja uletjelo u staklo mog prozora pokazujući svu raskoš svojih netom naoštrenih kljova.
Isprva prestrašen, prasnuo sam u smijeh. Otvorio sam prozor:
- Hej, Bezimel! Stani… vrati se.
Silueta šišmiša veličine omanjeg slona nespretno je zaokružila u uskom imelmanu ili njegovoj izokrenutoj varijanti i sada je lepršala pred otvorenim prozorom na petnaestom katu izgledajući kao kolibrić nesretnim slučajem križan sa kobilom
- Striček Gabriel! Tako se radujem što vas vidim.
- Ti laskavče blesavi, za te tvoje dvije tisuće godina demonskog staža trebao bi polako početi učiti osnovne norme pristojnosti, a u te spada – nikad laskati laskavcu.
- Da striček Gabriel! – i zaleprša malo uokolo kao Zvončica, naprijed – natrag i odjednom smjesti svoju poveliku guzicu na prozor, sjedeći sa nogama unutra, dok su mu krila visjela onako kožnato nakupljena niz vanjski zid zgrade.
Uskočio je unutra, skupio krila do kraja… ne znam znate li, ali demonska se krila, bijući od kvalitetne kože, i dobro konstruktorski riješena, mogu sklopiti u roku od 1.7 sekundi na veličinu malene torbe ili srednjevelikog ruksaka, a tako i izgledaju sklopljena. Što me, zapravo, nekoliko puta natjeralo da pljesnem nekoga sa ruksakom po leđima i dreknem "Pa gdje si demončino stara!", i da shvatim kako u tom ruksaku stoje bilježnice, a ne smotana krila, što me je svaki puta podsjetilo da, iako u nama svima postoji demon, samo rijetki od nas zapravo i jesu demoni.
- Što je novog u sferama paklenim?
- Hehehe
- Što?
- A-hehehehe!
- Idi mi u kurac…
- Heehehehe… neizvedivo!
- Dobro, zašto se cerekaš?
- Zato jer se trebate javiti…
- Kamo?
- Dole.
- A ti si glasnik?
- A-ha.
- A zašto?
- Što, zašto sam glasnik?
- To znam, nemaju veću budalu… ne, zašto se trebam javiti…
- Ne znam… znam da sam vas trebao obavijestiti…
- Pa postoje mailovi, telegrami, tele…
- Upoznat sam sa svim zemaljskim čarolijama u komunikaciji, ima toga i u paklu… ali poslan sam da vas dovedem o-s-o-b-n-o…
- Što osobno?
- Poslan.
- A-ja… dobro… idemo?
- Kamo?
- Pa dole, tamo otkuda si došao…
- A, ne, ja imam još jednog… ne, pardon, još dvoje za dostavu. I oni se trebaju javiti.
- Idi onda
- Adresa je ista.
- Ha? Pa koga to?
- Vašu ženu i onog dugonju…
- Janja i Maurice
- E, da, to dvoje.
- Sad, Maurice će se vrat… - u tom trenutku začuju se dvostruki… ne, pardon, trostruki koraci na hodniku - … vratiti… upravo dolazi.
Izvana se, prigušeno vratima čulo:
- Ti bedak stoput prokleti! Pa daj me pusti! Gospodična, gospođa, dajte mu nekaj rečite!– skičavi, nervozni ženski glas slobodne procjene starosti od oko 90 ili više. Susjeda, očito.
Vrata su se naglo otvorila, napravila polukrug, lupila u zid i počela se vraćati. U tom je trnutku kroz vrata proletjela malena starica sijede kose na čijem je ovratniku sekundu prije bila Mauriceova ručerda. Starica je pala na koljena… moram mu prvom prilikom održatio predavanje o bontonu i ostalim glupostima… no, za staricom koja je sveudilj klečala, slijedio je Maurice.
Koji je… u ravnini samih vrata… ta vrata, u međuvremenu energično na putu zatvaranja… dobio u glavu.
- Žbong! – i kao u vodvilju, kao da gledam uživo snimanje nekog Mel Booksovog filma, vrata se polako drhtureći krenu ponovno otvarati otkrivajući ukrižene oči i čelo s kvrgom. Nedostajale su dvije vrane koje se ganjaju oko glave i da se Maurice skljoka na pod. Uhvatio se za kvrgu koja je tako lijepo brzo iskočila da je milina, pogledao dlan, stresao glavom, zakoračio i onda zateturao, očito je nekoliko signala iz mozga osnovalo vlastitu kurirsku službu sa velikim interpersonalnim problemima i teškim međuljudskim odnosima tako da se nitko nije mogao dogovoriti koji će od njih otići u noge da im jave da popuste tako da je Maurice jedno vrijeme čarobno stajao. Sad se ipak stropoštao, skoro da se čulo "Timbeeeerrrr". Praznina koju je ostavio svojim padom koji je za dlaku promašio staricu, otkrio je tamom uokvirenu vitku figuru moje Janjice kako, sa rukama na bokovima promatra tu scenu i lagano maše glavom lijevo-desno.
U tom trenutku mi je sinulo…
Ona nema pojma s kime ja radim! Odnosno, ne zna za ovaj, pakleni dio, ili ne barem za dio koji ni uključuje njenog oca, ako je Lucifer Krpić doista njeno otac. Oblio me hladan znoj, krenuo sam prema vratima… prekasno:
- O, Maurice, gospođo Janja… odlično oboje ste ovdje… trebate se svi, i Gabriel također, hitno javiti u Prijemni ured, najkasnije do sutra ujutro u 08:00. Hvala na pažnji! – i skoči natrag na prozor, uslijed čije otvorenosti je po podu bilo nešto malo snijega, ali zato puno frižiderske hladnoće, razmota krila i odleprša u mećavu. Okrenuo sam se društvu.
- Dakle – i onda zagledah dvije zaprepaštene i jednu onesviještenu facu. Jedna je zaprepaštena faca lagano mijenjala boju iz crvene u bijelu, a druga iz bijele u crvenu tako da sam, imajući u vidokrugu i zelenu Mauriceovu facu, nazočio izuzetnom vizualnom doživljaju kakvog moje oči nisu vidjele još od koncerta Floyda u Berlinu.
- Kak, kaj, koga, čega, zakaj… - počela je starica dok je Janjica samo otvorila usta. Oboje su pritom počele mijenjati boje od bijele do crvene u točno pravilno raspoređenim intervalima tako da mi se polako činilo da imam posla sa stroboskopom kojem je baza zelena a uokolo bljeska bijelo i crveno svjetlo… ne da sam baš ikada vidio takva ali mi se čini da je konstruktor vidio ovaj light show kojeg su mi priredili da bi takav stroboskop zasigurno smislio i to pothitno…
- Gospođo susjeda… oprostite na ovakvom postupku, vjerujte mi, Maurice… – koje se u tom momentu počeo stenjući pridizati - …moj asistent nije naviknut raditi sa ljudima poput vas…
- Dečec… - tu sam očekivao da izgovori svašta, ali ne i da čujem takav nastavak – ne jebe mene prafzapraf to kaj me hitil na pod k'o vreču krumpira, nek' stari moj daj ti meni reči koji je to kurac odletel kroz prozor… ftič sigurno neje bil, to znam…
- Za objašnjenje bi mu trebalo puno više vremena nego je vama ostalo godina – javio se Maurice iza leđa bakice
- Ti bedak buj kuš! Tebe nišče nikaj ne pital, je jasno?
- Gabriele, dušo, odgovori gospođi… gospođi?... oprostite gospođo… kako vam je ime?
- Jebedić, Nada… drago mi je
- Janja de Mefisto Krpić, drago mi je
- A vi ste od ovoga žena?
- Jesam
- Joj kak ste se zajebali… draga pucka… grdo ste se zajebali.
- Znam gospođo,…
- Ostavite ga…
- Budem gospođo…
Sad sam ja razjapio usta:
- Što, tko, kako…
- Šuti budalo… što je Bezimel htio?
Nisam više mogao razjapiti usta nego su bila razjapljena, a pošto sam se još više zbunio onda su mi ruke i noge otkazale poslušnost pa sam zavijorio kancelarijom direktno prema otvorenom prozoru.
- Pazi! – kriknuo je Maurice i bacio se za mnom na vrijeme da me uhvati za nogu dok sam već počeo poslušno padati. Uvukao me unutra. Ostavio sam remen, sako i pola košulje na prozorskoj dasci. I nešto kože s prsa, vrata i brade.
- Dakle, - lupkala je Janjica nogom prekriženih ruku na… uuuuu… prsima… - nisam čula odgovor, samo sam vidjela nespretni pokušaj samoubojstva. Kad ti opet dođe, reci mi na vrijeme da ti pomognem… da padneš… Bezimel, htio… što? Odmah!
- Trebamo se, kao što si čula, javiti na Prijemni.
- Gdje, dole?
- Ne, levo! – reče Maurice.
- Šuti budalo/bedak/Maurice! – vrisnusmo utroje na sirotog demončića.
- Da, dole,…
- Koga vraga sad stari hoće?
- Misliš da je on?
- A tko drugi? Glavni više voli gornje katove, ne spušta se često u podrum. Ostale samo moj stari… i da… striček Anđelković.
Za to vrijeme je gospođa Jebedić šibala pogledom od jednog do drugog do treće tako da sam polako počeo očekivati kako će joj se glava početi okretati ukrug i da će početi bljuvati onako, k'o u Exorcistu, ali mi je sinulo da su tog Popaja, tako smo ga zvali, davno već poslali da odvraća djecu od špinata.
- Da se razumijemo, i Jebedićka mora s nama. – reče Maurice.
- Kam bi ja ve z vama išla? Si ti bedast?
- Žao mi je, gospođo Jebedić, ne smijemo vas ostaviti, sad previše znate…
- Kaaj! Ti majmun jedan, to mi je rekel i onaj… onaj… kak se je zval, delal je za OZN-u, kad me štel streliti četrdesetpete, pa sam još tu… kaj si ti zamišljaš šmrklivec? Pazi se…
- Gospođo Jebedić – Janjica ju je uhvatila pod ruku i obgrlila – gledajte, postoje na ovom svijetu neke stvari koje obični, tako ih zovemo, smrtnici, ne bi trebali znati. Istina, postoje i stvari koje polusmrtnici isto ne bi trebali znati – i tu me je značajno pogledala – ali to nije vaša briga, znaju "oni" čija je to briga – i opet me je pogledala – no, moramo vas odvesti s nama jer ćete tu biti samo proglašeni luđakinjom, i mogli bi vas strpati na zatvoreni odjel a vaš stan prodati.
- Ali kak to mislite… kaj sam ja morti nora?
- Niste gospođo Jebedić, ali bi mogli biti proglašeni za "noru" ako sad iz ovih stopa ne pođete s nama.
- Jezuš Marija, bogek moj, pa kaj da ve napravim?
- Hodite s nama… to je obično zabavno… - ubaci se Maurice.
- Je, moreš misliti, tebi bum verovala
- Hoćete li meni povjerovati? – upita je Janja.
- No, vredu, onda pem z vama kad drugač nikak nejde.
Krenuli smo liftom za duše.
Negdje na pola puta zaradio sam flisku.
I vratio.
Krivoj osobi.
Nakon toga sam se vozio stenjući sa bolovima u preponama.
Vani je padao prvi snijeg…

utorak, 09.01.2007.

Be careful what you wish for

- Jesen stiže dunjo moja… mmmm… zazvone tambure… mmmmmm… i svatovac….
Sjedim ja tako i promatram Mauricea kako dinamično, k'o na federima uskakuje u kancelariju, gađa kaputom vješalicu, baca šešir na ormarić, nježno pogladi automat za kavu i skoro sjedne na mene:
- Aaaa! Vrišt! Gabriel! Pizda ti strinina, otkud ti ovdje?!?
- Aaaa! Vrišt! Maurice! Pizda tebi strinina, ja tu radim!
- Čekaj, a imaš ti…
- Koga, strinu?
- Da.
- Ne.
- Što ne?
- Nemam.
- Koga?
- Pa strinu.
- Kakvu sad vražju strinu?
- Ne vražju, moju strinu.
- A tvoju strinu? Otkud mi.
- Tko?
- Tvoja strina.
- Koja moja strina?
- Pa ti stalno spominješ neku svoju strinu.
- Pa nemam strinu!
- A u strininu, kako nemaš strinu? Svatko mora imati bar jednu strinu!
- Maurice… ne seri.
- Zadnji put kad si mi to rekao imao sam problema sa zahodom tjedan dana.
- Sa zahodom?
- Da.
- Pa što ti je radio?
- Tko?
- Pa zahod.
- Što?
- Da.
- Ništa, ja njemu ništa, on meni ništa.
- I?
- I nikome ništa.
- Kakve sad to veze ima sa strinom?
- Kakvom strinom?
- Onom sa početka priče.
- Koje priče?
- O strini.
- Kakvoj vražjoj strini?
- Pa mojoj.
- A daj… Gabrtiel… tako možemo do sutra.
- Pa bolje i to nego da tu nešto mrljavimo i pretvaramo se da radimo.
- E, stvarno, a propos radimo… mi još radimo?
- Hm, čini mi se da si ti pozvaniji da to znaš.
- Kako to misliš?
- Pa svakako češće posjećuješ ovu kancelariju.
- Da, dođem, potapšam ju po vratima, velim "good dog" i odem.
- A soba?
- A, maše repom… pas k'o pas.
- Ti to mene?
- Naravno, još od tvornice lokomotiva.
- Maurice ?!?
- No, ovako, tehnički, firma još postoji. Praktično, ne radimo. Teoretski, niti ne trebamo, imamo love do sudnjeg dana.
- Da, pod uvjetom da je sudnji dan za mjesec dana…
- Pa, sad…prema do sada neprovjerenim izvorima…
- Opet si pio sa Nostradamusom?
- Aha, kako znaš?
- Pa taj kad se napije trkelja svašta. Zadnji put kad smo cugali, prorekao je da će za pet godina doći vanzemaljci.
- I, jesu došli?
- Da, ali za tri.
- Stvarno trkelja gluposti kad je pijan.
- Što znači da je smak svijeta negdje prekosutra.
- Po svemu sudeći.
- Barem tako kaže pijani Nostradamus. Vratimo se poslu, dakle – ne poslujemo?
- Ne.
- Svi primaju plaću?
- Da.
- Ahhh… usred kapitalizma ja izmislio – socijalizam.
- A je ti izum.
- Pa ne mogu ga baš patentirati, ali… pa zar to nije lijepo? Nitko ništ' ne radi, a svi imaju plaću. A posao… veliš… ne ide?
- Pa naravno, kome još treba posrednik? Svi prodaju dušu vragu direktno!
- A kad bi mi to malo začinili?
- Kako to misliš?
- Pa da promijenimo djelatnost.
- Da?
- Da. Počnimo ostvarivati ljudima želje. Naravno, uz skromnu naknadu.
- Kakve želje?
- Najželjenije.
- Auuu… opako Gabriele, opako… A… kakva bi bila naknada?
- Želja za koju čovjek najviše želi da mu se ostvari, pa bila ma kako malena bilo kome drugome, i beznačajna, želja je u koju je "željitelj" spreman uložiti sve što je nužno potrebno da se želja ostvari. Tu mi uskačemo i nudimo paket naših usluga kojim pospješujemo, dapače, čak i garantiramo ostvarenje želje, uz skromnu naknadu od pukih 35% uloga.
- Hm, dobro, kužim, sasvim dobra ideja, ali… što ako netko zaželi porciju ražnjića, a za nju je spreman dati oba oka?
- Hm… a jesi li siguran da je tu riječ o realnoj najželjenijoj želji?
- Pa u datom trenutku, vjerojatno, da.
- Onda treba unijeti i vremensku klauzulu, odredbe o uračunljivosti, svjesnosti, neporočnosti… ne, to bolje ne… takvih više nema… neškodljivosti želje na želje drugih…
- Čuj, pa, nećeš baš previše zaraditi budeš li toliko ograničavao druge ljude u izražavanju njihovih želja.
- A ti nisi čuo za ono "Pazi što ćeš zaželjeti jer bi ti se to moglo i ostvariti".
- Od Stonesa?
- Ufffffff… no, dobro, može i od Stonesa. Jesi čuo za to?
- Ne.
- Maurice! Budi ozbiljan!
- Gabriel! Nisi normalan!
- Da, sad ćemo se nadvikivati, onda će ona baba odozdo… – ispod poda se začuje potmulo "stomp, stomp, stomp" – No, servus herr keiser… već je počela… Ha! Ideja! Dovedi ju gore.
- Gore? Si normalan?
- To nam je prvi posao.
- Da? A kako se firma zove?
- Heh… hm… ummmm… "Zlatna ribica" d.o.o.!
Još dugo je Mauriceov urlikavi smijeh odjekivao hodnikom dok je silazio kat ispod po naš prvi posao.

nedjelja, 07.01.2007.

Koju kravatu trebam draga?

- Evo me, kako ti se čini? – sav ustreptao stajao sam pred Janjicom, koja je, trenutno, sjedila, šutjela, nabrala čelo, pocrvenila… povukao sam se natrag u sobu, a iza mene je dovrištao nerazgovjetni urlik ranjene paklene zvijeri.
Očito nisam pogodio baš ono prugasto odijelo koje je ona zamislila.
Koje da uzmem?
Pa nisam Bubimir, nije mi sve na pruge… što ona misli?
Zvek!
Ovo je bila tava… ona, nova, tava… više nikad neće biti kao što je bila, a bogme niti vrata od kojih se odbila nisu više ona stara.
Podigao sam pogled, stajala je u vratima:
- Čuj, kad sam rekla prugasto nisam mislila da iziđeš iz sobe obučen k'o zatvorenik iz nijemog filma… fali ti samo kugla i lanac…
- Ali, ja nemam prugastog odijela…
- Imaš!
- Ma nemam!
- Ali imaš! – na rubu suza me pokušala uvjeriti – Pa gdje ti je ono koje ti je poklonio Goran?
- Tko?
- Pa Goran! Naš vjenčani… - problijedila je - … kum… - sjela je na krevet. – Oprosti, ti ne možeš znati Gorana…
- Kako ne, mogu, teoretski, no budući da ti je to vjenčani kum iz prvog braka, to mi malo otežava položaj, znaš? Dođi Gabrielu… - ispružih ruke odlučan prihvatiti tu malecku koja je gorko ridala. – No, no, no… daaaj, nije to ništa, svakome se može dogoditi…
- Ali ne i meni! – uprla mi se rukama u prsa i šmrkljivim me pogledom prijekorno presjekla.
- Dobro, možda ne i tebi, ok… imam prijedlog.
- Da? – i uvuče nekud u sebe pola kile šmrkla.
- Idemo kupiti sivo prugasto odijelo…
- Ali… nećemo stići na party…
- Ma što, propustit ćemo kanape sendviče i dosadne konobare…
- I Micikinu novu prijateljicu
- Da, idemo… - rekoh i zastadoh – Stani… nešto me jebe…
- Vjerojatno se nisi posrao do kraja jutros pa "mašeš repićem", kak' ti to voliš reći… - i polusuzno mi se osmijehne.
- Ne… ono, totalka me jebe…
- Reci…
- Jel' tebi jasno da otkad smo se upoznali ja nemam jednu jedinu mušteriju?
- Pa? Love imamo.
- Ne, ne to, čini mi se… znaš, vjerojatno nećeš skužiti… sjedni…
Sjela je i nalaktila se na vlastita koljena podbočivši bradu rukama. Poput repa mačke u lovu vrtjela je stopalom. Na rubu praska. Moram biti efikasan.
- Ti znaš da većinu stvari koje radimo ne radimo svojevoljno?
- Znam.
- Otkud znaš? – iako mi je odjednom napetost počela opuštati i pomislio sam kako nisam sam ipak sam to trebao pitati, ali bolje da nisam, jer me odgovor poprilično razočarao:
- Pa, kako da ti kažem, još uvijek postoji Bog, zar ne? I on…
- Ne, nisam mislio na te teološko-gnostičke prepirke, anđele, Kolumbova jaja i štokakve deve kroz ušicu igle i pripadajuće bogataše… ne to… mi nismo stvarne osobe, to sam htio reći.
- Kako? Pa pipni me… ja sam vrlo stvarna… i tvoja… - počela je izazivati. Odmahnuo sam rukom i stresao glavom:
- To je ono što me muči jer se svi oko mene ponašaju kao da su stvarni, kao da im život slaže sva ta sranja koja im slaže, uključujući i mene… Pa čak se i ja ponašam kao da je to što se oko mene događa stvarno tako.
- Čekaj, hoćeš reći da nam to netko namješta?
- Da, to, upravo to.
- Otkuda ti takve nebuloze… - stopalo se zavrtjelo malo brže, a meni su krenule određene maglovite seksualne asocijacije kad mi je nakratko u očima bljesnuo njen gležanj.
- Ovako… koja je vjerojatnost da… ne, neću okolišati. Draga moja naš je svijet napisan.
- To znam.
U tom trenutku mislim kako sam izgledao poput zbunjenog psa koji gleda blesavo ponašanje svog mentalno retardiranog vlasnika koji slini za tamo nekom spodobom, a ona niti ne miriše kako bi trebalo niti ju je ponjušio pod repom, kojeg, uostalom niti nema, i kako ga to može uzbuđivati… tako otprilike. Doslovce sam osjetio kako mi se spušta onaj ekvivalent psećih uha u čovjeka, kako mi se nabire ekvivalent njuške i kako bih najradije izustio jedno "Wuf?", ali umjesto toga:
- Sad ti to meni moraš objasniti…
- Svatko od nas ima zapisano…
OK, opet preuranjeno zapanjujuće otkriće kako je i Janjica na istoj frekvenciji sa mnom...
- Ma ne, to su sve filozofije, lari-fari, ćiribućiriba, abrakadabra i ostala iskrivljena Kabala.
- Daj jeb'o te krasan kurac! Gukni već jednom kretenčino! – skočila je sa stolca, vrisnula i bubnula me šakom u rame. Boli. Ima male šake, k'o da vas je pogodilo koplje. Nagnut prema naprijed, držeći se lijevom rukom za bolno mjesto prostenjah:
- Nas, i sve oko nas piše jedan Pisac, mi smo likovi u njegovim bolesnim maštarijama.
Stala je, ruke su joj pale niz tijelo, naravno pri tome spustivši ramena, koja su uzrokovala malo spuštanje dva centralna brežuljka, čineći ih još privlačnijima… brrrrr… i usta, koja nisu niti do kraja zatvorena, nikada, a kroz njih neprestano izlaze zvukovi, pretežito prijeteće prirode, e ta su se usta otvorila, izdužila, u mašti sam vidio kako dosižu razinu grudi… ah, te grudi… hrmf… oči su se ukrižile i gledale negdje nikud. Dobro. Shvatili ste, zapanjila se. Najbolji efekt cijele priče bio je što je – ušutjela. Pričekao sam trenutak dok je mozak opet polako preuzimao kontrolu nad tijelom, što je , opet, imalo neke interesantne efekte. Uglavnom, kad je stekla potpunu kontrolu, počela se svlačiti… zažmirio sam, u tom trenu ne trebam… ungh!... ne trebam ali sam to ipak dobio… udarac u trbuh, poprilično jak… pogađate, ne mogu ja protiv nje, odnosno, moj centralni dio tijela ne može, a da ne ustane kad se Janja svlači. A vjerujte, ne biste mogli niti vi, bar muški dio publike.
Planski je započela sa oblačenjem, namjerno birajući najseksi odjeću, barem po mom mišljenju… prvo čarape, lagano, laganim pokretima… ma čista pornografija od koje me počela boljeti kičma jer je međunožni manijak pritiskom prijetio da će mi proći kroz pupak. Onda je obula salonke, pa, lagano bibajući kukovima navukla suknju i polako, na gole grudi… aaaaaaaaaa…. Boli… kurac će mi se oguliti k'o banana, ako nastavi ovako… navukla crnu svilenu prozirnu bluzu…
- Čekaj, stani, sad je dosta… zašto to radiš?
- Pa idemo u kupovinu, zar ne? Moram se obući.
- Ne, gledaj, što sam ti malo prije rekao?
- Da idemo kupiti prugasto odijelo.
- Ne, nakon toga…
- Pa nisi mi ništa rekao… osim da se presvučem i da ćeš mi reći nešto što si pročitao u novinama…
Lik: Idiote, za ovo ćeš mi platiti!
Pisac: Hi-hi-hi-hi-hi…

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	siječanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Svibanj 2024 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.