Ustao sam i stao pred prozor, kao da sam stao pred ogledalo, željan promotriti svijet kao što ujutro promatram sebe i vidim sve proklete velike i male nesavršenosti svog tijela, pogotovo ako stanem gol, što onda nikako nije prizor za širu publiku, dapače niti za mene, makar Janjica veli kako se ja njoj sviđam baš takav. No, dakle, udubljen u nutrinu vanjskog svijeta spazio sam kako je počeo padati snijeg. Onaj, prvi, divlji i krupan, borac, koji, iako u početku uzalud, na kraju ipak prekriva svaku crnu, sivu, crvenu ili bilo kakvu drugu, treću možda, nesavršenost, snijeg plastični kirurg.
Odjednom, tamo dole, u dnu ulice, svih petnaest katova niže, usred bijelih pjega pahulja spazio sam dijete kako mi maše.
Mahnuo sam i ja njemu.
Nasmiješilo mi se.
Nasmiješio sam se i ja njemu.
Zinulo je, raširilo krila i munjevito razjapljenih ralja uletjelo u staklo mog prozora pokazujući svu raskoš svojih netom naoštrenih kljova.
Isprva prestrašen, prasnuo sam u smijeh. Otvorio sam prozor:
- Hej, Bezimel! Stani… vrati se.
Silueta šišmiša veličine omanjeg slona nespretno je zaokružila u uskom imelmanu ili njegovoj izokrenutoj varijanti i sada je lepršala pred otvorenim prozorom na petnaestom katu izgledajući kao kolibrić nesretnim slučajem križan sa kobilom
- Striček Gabriel! Tako se radujem što vas vidim.
- Ti laskavče blesavi, za te tvoje dvije tisuće godina demonskog staža trebao bi polako početi učiti osnovne norme pristojnosti, a u te spada – nikad laskati laskavcu.
- Da striček Gabriel! – i zaleprša malo uokolo kao Zvončica, naprijed – natrag i odjednom smjesti svoju poveliku guzicu na prozor, sjedeći sa nogama unutra, dok su mu krila visjela onako kožnato nakupljena niz vanjski zid zgrade.
Uskočio je unutra, skupio krila do kraja… ne znam znate li, ali demonska se krila, bijući od kvalitetne kože, i dobro konstruktorski riješena, mogu sklopiti u roku od 1.7 sekundi na veličinu malene torbe ili srednjevelikog ruksaka, a tako i izgledaju sklopljena. Što me, zapravo, nekoliko puta natjeralo da pljesnem nekoga sa ruksakom po leđima i dreknem "Pa gdje si demončino stara!", i da shvatim kako u tom ruksaku stoje bilježnice, a ne smotana krila, što me je svaki puta podsjetilo da, iako u nama svima postoji demon, samo rijetki od nas zapravo i jesu demoni.
- Što je novog u sferama paklenim?
- Hehehe
- Što?
- A-hehehehe!
- Idi mi u kurac…
- Heehehehe… neizvedivo!
- Dobro, zašto se cerekaš?
- Zato jer se trebate javiti…
- Kamo?
- Dole.
- A ti si glasnik?
- A-ha.
- A zašto?
- Što, zašto sam glasnik?
- To znam, nemaju veću budalu… ne, zašto se trebam javiti…
- Ne znam… znam da sam vas trebao obavijestiti…
- Pa postoje mailovi, telegrami, tele…
- Upoznat sam sa svim zemaljskim čarolijama u komunikaciji, ima toga i u paklu… ali poslan sam da vas dovedem o-s-o-b-n-o…
- Što osobno?
- Poslan.
- A-ja… dobro… idemo?
- Kamo?
- Pa dole, tamo otkuda si došao…
- A, ne, ja imam još jednog… ne, pardon, još dvoje za dostavu. I oni se trebaju javiti.
- Idi onda
- Adresa je ista.
- Ha? Pa koga to?
- Vašu ženu i onog dugonju…
- Janja i Maurice
- E, da, to dvoje.
- Sad, Maurice će se vrat… - u tom trenutku začuju se dvostruki… ne, pardon, trostruki koraci na hodniku - … vratiti… upravo dolazi.
Izvana se, prigušeno vratima čulo:
- Ti bedak stoput prokleti! Pa daj me pusti! Gospodična, gospođa, dajte mu nekaj rečite!– skičavi, nervozni ženski glas slobodne procjene starosti od oko 90 ili više. Susjeda, očito.
Vrata su se naglo otvorila, napravila polukrug, lupila u zid i počela se vraćati. U tom je trnutku kroz vrata proletjela malena starica sijede kose na čijem je ovratniku sekundu prije bila Mauriceova ručerda. Starica je pala na koljena… moram mu prvom prilikom održatio predavanje o bontonu i ostalim glupostima… no, za staricom koja je sveudilj klečala, slijedio je Maurice.
Koji je… u ravnini samih vrata… ta vrata, u međuvremenu energično na putu zatvaranja… dobio u glavu.
- Žbong! – i kao u vodvilju, kao da gledam uživo snimanje nekog Mel Booksovog filma, vrata se polako drhtureći krenu ponovno otvarati otkrivajući ukrižene oči i čelo s kvrgom. Nedostajale su dvije vrane koje se ganjaju oko glave i da se Maurice skljoka na pod. Uhvatio se za kvrgu koja je tako lijepo brzo iskočila da je milina, pogledao dlan, stresao glavom, zakoračio i onda zateturao, očito je nekoliko signala iz mozga osnovalo vlastitu kurirsku službu sa velikim interpersonalnim problemima i teškim međuljudskim odnosima tako da se nitko nije mogao dogovoriti koji će od njih otići u noge da im jave da popuste tako da je Maurice jedno vrijeme čarobno stajao. Sad se ipak stropoštao, skoro da se čulo "Timbeeeerrrr". Praznina koju je ostavio svojim padom koji je za dlaku promašio staricu, otkrio je tamom uokvirenu vitku figuru moje Janjice kako, sa rukama na bokovima promatra tu scenu i lagano maše glavom lijevo-desno.
U tom trenutku mi je sinulo…
Ona nema pojma s kime ja radim! Odnosno, ne zna za ovaj, pakleni dio, ili ne barem za dio koji ni uključuje njenog oca, ako je Lucifer Krpić doista njeno otac. Oblio me hladan znoj, krenuo sam prema vratima… prekasno:
- O, Maurice, gospođo Janja… odlično oboje ste ovdje… trebate se svi, i Gabriel također, hitno javiti u Prijemni ured, najkasnije do sutra ujutro u 08:00. Hvala na pažnji! – i skoči natrag na prozor, uslijed čije otvorenosti je po podu bilo nešto malo snijega, ali zato puno frižiderske hladnoće, razmota krila i odleprša u mećavu. Okrenuo sam se društvu.
- Dakle – i onda zagledah dvije zaprepaštene i jednu onesviještenu facu. Jedna je zaprepaštena faca lagano mijenjala boju iz crvene u bijelu, a druga iz bijele u crvenu tako da sam, imajući u vidokrugu i zelenu Mauriceovu facu, nazočio izuzetnom vizualnom doživljaju kakvog moje oči nisu vidjele još od koncerta Floyda u Berlinu.
- Kak, kaj, koga, čega, zakaj… - počela je starica dok je Janjica samo otvorila usta. Oboje su pritom počele mijenjati boje od bijele do crvene u točno pravilno raspoređenim intervalima tako da mi se polako činilo da imam posla sa stroboskopom kojem je baza zelena a uokolo bljeska bijelo i crveno svjetlo… ne da sam baš ikada vidio takva ali mi se čini da je konstruktor vidio ovaj light show kojeg su mi priredili da bi takav stroboskop zasigurno smislio i to pothitno…
- Gospođo susjeda… oprostite na ovakvom postupku, vjerujte mi, Maurice… – koje se u tom momentu počeo stenjući pridizati - …moj asistent nije naviknut raditi sa ljudima poput vas…
- Dečec… - tu sam očekivao da izgovori svašta, ali ne i da čujem takav nastavak – ne jebe mene prafzapraf to kaj me hitil na pod k'o vreču krumpira, nek' stari moj daj ti meni reči koji je to kurac odletel kroz prozor… ftič sigurno neje bil, to znam…
- Za objašnjenje bi mu trebalo puno više vremena nego je vama ostalo godina – javio se Maurice iza leđa bakice
- Ti bedak buj kuš! Tebe nišče nikaj ne pital, je jasno?
- Gabriele, dušo, odgovori gospođi… gospođi?... oprostite gospođo… kako vam je ime?
- Jebedić, Nada… drago mi je
- Janja de Mefisto Krpić, drago mi je
- A vi ste od ovoga žena?
- Jesam
- Joj kak ste se zajebali… draga pucka… grdo ste se zajebali.
- Znam gospođo,…
- Ostavite ga…
- Budem gospođo…
Sad sam ja razjapio usta:
- Što, tko, kako…
- Šuti budalo… što je Bezimel htio?
Nisam više mogao razjapiti usta nego su bila razjapljena, a pošto sam se još više zbunio onda su mi ruke i noge otkazale poslušnost pa sam zavijorio kancelarijom direktno prema otvorenom prozoru.
- Pazi! – kriknuo je Maurice i bacio se za mnom na vrijeme da me uhvati za nogu dok sam već počeo poslušno padati. Uvukao me unutra. Ostavio sam remen, sako i pola košulje na prozorskoj dasci. I nešto kože s prsa, vrata i brade.
- Dakle, - lupkala je Janjica nogom prekriženih ruku na… uuuuu… prsima… - nisam čula odgovor, samo sam vidjela nespretni pokušaj samoubojstva. Kad ti opet dođe, reci mi na vrijeme da ti pomognem… da padneš… Bezimel, htio… što? Odmah!
- Trebamo se, kao što si čula, javiti na Prijemni.
- Gdje, dole?
- Ne, levo! – reče Maurice.
- Šuti budalo/bedak/Maurice! – vrisnusmo utroje na sirotog demončića.
- Da, dole,…
- Koga vraga sad stari hoće?
- Misliš da je on?
- A tko drugi? Glavni više voli gornje katove, ne spušta se često u podrum. Ostale samo moj stari… i da… striček Anđelković.
Za to vrijeme je gospođa Jebedić šibala pogledom od jednog do drugog do treće tako da sam polako počeo očekivati kako će joj se glava početi okretati ukrug i da će početi bljuvati onako, k'o u Exorcistu, ali mi je sinulo da su tog Popaja, tako smo ga zvali, davno već poslali da odvraća djecu od špinata.
- Da se razumijemo, i Jebedićka mora s nama. – reče Maurice.
- Kam bi ja ve z vama išla? Si ti bedast?
- Žao mi je, gospođo Jebedić, ne smijemo vas ostaviti, sad previše znate…
- Kaaj! Ti majmun jedan, to mi je rekel i onaj… onaj… kak se je zval, delal je za OZN-u, kad me štel streliti četrdesetpete, pa sam još tu… kaj si ti zamišljaš šmrklivec? Pazi se…
- Gospođo Jebedić – Janjica ju je uhvatila pod ruku i obgrlila – gledajte, postoje na ovom svijetu neke stvari koje obični, tako ih zovemo, smrtnici, ne bi trebali znati. Istina, postoje i stvari koje polusmrtnici isto ne bi trebali znati – i tu me je značajno pogledala – ali to nije vaša briga, znaju "oni" čija je to briga – i opet me je pogledala – no, moramo vas odvesti s nama jer ćete tu biti samo proglašeni luđakinjom, i mogli bi vas strpati na zatvoreni odjel a vaš stan prodati.
- Ali kak to mislite… kaj sam ja morti nora?
- Niste gospođo Jebedić, ali bi mogli biti proglašeni za "noru" ako sad iz ovih stopa ne pođete s nama.
- Jezuš Marija, bogek moj, pa kaj da ve napravim?
- Hodite s nama… to je obično zabavno… - ubaci se Maurice.
- Je, moreš misliti, tebi bum verovala
- Hoćete li meni povjerovati? – upita je Janja.
- No, vredu, onda pem z vama kad drugač nikak nejde.
Krenuli smo liftom za duše.
Negdje na pola puta zaradio sam flisku.
I vratio.
Krivoj osobi.
Nakon toga sam se vozio stenjući sa bolovima u preponama.
Vani je padao prvi snijeg…
Post je objavljen 24.01.2007. u 22:15 sati.