- Evo me, kako ti se čini? – sav ustreptao stajao sam pred Janjicom, koja je, trenutno, sjedila, šutjela, nabrala čelo, pocrvenila… povukao sam se natrag u sobu, a iza mene je dovrištao nerazgovjetni urlik ranjene paklene zvijeri.
Očito nisam pogodio baš ono prugasto odijelo koje je ona zamislila.
Koje da uzmem?
Pa nisam Bubimir, nije mi sve na pruge… što ona misli?
Zvek!
Ovo je bila tava… ona, nova, tava… više nikad neće biti kao što je bila, a bogme niti vrata od kojih se odbila nisu više ona stara.
Podigao sam pogled, stajala je u vratima:
- Čuj, kad sam rekla prugasto nisam mislila da iziđeš iz sobe obučen k'o zatvorenik iz nijemog filma… fali ti samo kugla i lanac…
- Ali, ja nemam prugastog odijela…
- Imaš!
- Ma nemam!
- Ali imaš! – na rubu suza me pokušala uvjeriti – Pa gdje ti je ono koje ti je poklonio Goran?
- Tko?
- Pa Goran! Naš vjenčani… - problijedila je - … kum… - sjela je na krevet. – Oprosti, ti ne možeš znati Gorana…
- Kako ne, mogu, teoretski, no budući da ti je to vjenčani kum iz prvog braka, to mi malo otežava položaj, znaš? Dođi Gabrielu… - ispružih ruke odlučan prihvatiti tu malecku koja je gorko ridala. – No, no, no… daaaj, nije to ništa, svakome se može dogoditi…
- Ali ne i meni! – uprla mi se rukama u prsa i šmrkljivim me pogledom prijekorno presjekla.
- Dobro, možda ne i tebi, ok… imam prijedlog.
- Da? – i uvuče nekud u sebe pola kile šmrkla.
- Idemo kupiti sivo prugasto odijelo…
- Ali… nećemo stići na party…
- Ma što, propustit ćemo kanape sendviče i dosadne konobare…
- I Micikinu novu prijateljicu
- Da, idemo… - rekoh i zastadoh – Stani… nešto me jebe…
- Vjerojatno se nisi posrao do kraja jutros pa "mašeš repićem", kak' ti to voliš reći… - i polusuzno mi se osmijehne.
- Ne… ono, totalka me jebe…
- Reci…
- Jel' tebi jasno da otkad smo se upoznali ja nemam jednu jedinu mušteriju?
- Pa? Love imamo.
- Ne, ne to, čini mi se… znaš, vjerojatno nećeš skužiti… sjedni…
Sjela je i nalaktila se na vlastita koljena podbočivši bradu rukama. Poput repa mačke u lovu vrtjela je stopalom. Na rubu praska. Moram biti efikasan.
- Ti znaš da većinu stvari koje radimo ne radimo svojevoljno?
- Znam.
- Otkud znaš? – iako mi je odjednom napetost počela opuštati i pomislio sam kako nisam sam ipak sam to trebao pitati, ali bolje da nisam, jer me odgovor poprilično razočarao:
- Pa, kako da ti kažem, još uvijek postoji Bog, zar ne? I on…
- Ne, nisam mislio na te teološko-gnostičke prepirke, anđele, Kolumbova jaja i štokakve deve kroz ušicu igle i pripadajuće bogataše… ne to… mi nismo stvarne osobe, to sam htio reći.
- Kako? Pa pipni me… ja sam vrlo stvarna… i tvoja… - počela je izazivati. Odmahnuo sam rukom i stresao glavom:
- To je ono što me muči jer se svi oko mene ponašaju kao da su stvarni, kao da im život slaže sva ta sranja koja im slaže, uključujući i mene… Pa čak se i ja ponašam kao da je to što se oko mene događa stvarno tako.
- Čekaj, hoćeš reći da nam to netko namješta?
- Da, to, upravo to.
- Otkuda ti takve nebuloze… - stopalo se zavrtjelo malo brže, a meni su krenule određene maglovite seksualne asocijacije kad mi je nakratko u očima bljesnuo njen gležanj.
- Ovako… koja je vjerojatnost da… ne, neću okolišati. Draga moja naš je svijet napisan.
- To znam.
U tom trenutku mislim kako sam izgledao poput zbunjenog psa koji gleda blesavo ponašanje svog mentalno retardiranog vlasnika koji slini za tamo nekom spodobom, a ona niti ne miriše kako bi trebalo niti ju je ponjušio pod repom, kojeg, uostalom niti nema, i kako ga to može uzbuđivati… tako otprilike. Doslovce sam osjetio kako mi se spušta onaj ekvivalent psećih uha u čovjeka, kako mi se nabire ekvivalent njuške i kako bih najradije izustio jedno "Wuf?", ali umjesto toga:
- Sad ti to meni moraš objasniti…
- Svatko od nas ima zapisano…
OK, opet preuranjeno zapanjujuće otkriće kako je i Janjica na istoj frekvenciji sa mnom...
- Ma ne, to su sve filozofije, lari-fari, ćiribućiriba, abrakadabra i ostala iskrivljena Kabala.
- Daj jeb'o te krasan kurac! Gukni već jednom kretenčino! – skočila je sa stolca, vrisnula i bubnula me šakom u rame. Boli. Ima male šake, k'o da vas je pogodilo koplje. Nagnut prema naprijed, držeći se lijevom rukom za bolno mjesto prostenjah:
- Nas, i sve oko nas piše jedan Pisac, mi smo likovi u njegovim bolesnim maštarijama.
Stala je, ruke su joj pale niz tijelo, naravno pri tome spustivši ramena, koja su uzrokovala malo spuštanje dva centralna brežuljka, čineći ih još privlačnijima… brrrrr… i usta, koja nisu niti do kraja zatvorena, nikada, a kroz njih neprestano izlaze zvukovi, pretežito prijeteće prirode, e ta su se usta otvorila, izdužila, u mašti sam vidio kako dosižu razinu grudi… ah, te grudi… hrmf… oči su se ukrižile i gledale negdje nikud. Dobro. Shvatili ste, zapanjila se. Najbolji efekt cijele priče bio je što je – ušutjela. Pričekao sam trenutak dok je mozak opet polako preuzimao kontrolu nad tijelom, što je , opet, imalo neke interesantne efekte. Uglavnom, kad je stekla potpunu kontrolu, počela se svlačiti… zažmirio sam, u tom trenu ne trebam… ungh!... ne trebam ali sam to ipak dobio… udarac u trbuh, poprilično jak… pogađate, ne mogu ja protiv nje, odnosno, moj centralni dio tijela ne može, a da ne ustane kad se Janja svlači. A vjerujte, ne biste mogli niti vi, bar muški dio publike.
Planski je započela sa oblačenjem, namjerno birajući najseksi odjeću, barem po mom mišljenju… prvo čarape, lagano, laganim pokretima… ma čista pornografija od koje me počela boljeti kičma jer je međunožni manijak pritiskom prijetio da će mi proći kroz pupak. Onda je obula salonke, pa, lagano bibajući kukovima navukla suknju i polako, na gole grudi… aaaaaaaaaa…. Boli… kurac će mi se oguliti k'o banana, ako nastavi ovako… navukla crnu svilenu prozirnu bluzu…
- Čekaj, stani, sad je dosta… zašto to radiš?
- Pa idemo u kupovinu, zar ne? Moram se obući.
- Ne, gledaj, što sam ti malo prije rekao?
- Da idemo kupiti prugasto odijelo.
- Ne, nakon toga…
- Pa nisi mi ništa rekao… osim da se presvučem i da ćeš mi reći nešto što si pročitao u novinama…
Lik: Idiote, za ovo ćeš mi platiti!
Pisac: Hi-hi-hi-hi-hi…
Post je objavljen 07.01.2007. u 08:35 sati.