Dettenhausen: mojoj Ruži!
srijeda , 18.04.2018.Bila sam naivno, pomalo uplašeno dijete, koje je sudjelovalo u pakiranju osnovnih stvari za daleki put. Iskreno, ne sjećam se obrazloženja koje ste mi očito brižno zamotali u najljepši celofan uvjerivši nas da idemo provesti zajedničko vrijeme na nekom boljem mjestu. Ne sjećam se ni čime si objasnila to da idemo same, bez mnogih koji nisu mogli poći s nama. Tada me boljelo samo to da neki važni ljudi ostaju tamo gdje se događa nešto ružno, no nisam ni približno shvaćala ozbiljnost situacije. Ono što puno bolje pamtim su mnoge uspomene koje si utkala u moj život od trenutka kada smo došli u ovo mjestašce imena Dettenhausen.
Sjećam se tek nešto zabrinutih lica koja ste imali dok ste razgovarali, gledali vijesti i nestrpljivo čekali javljanje na rijetke telefonske pozive, no par umirujućih riječi ublažile su i tu dječju zbunjenost. Brzo bismo krenuli ispunjavati sve moje male želje i tako često provodile dane u šetnji, tražeći ukrase koji su mi tada bili neizmjerno simpatični i koje kod nas prije nisam vidjela…
…pri tome pazeći da ne zaobiđemo moju omiljenu ''fontanu'', za koju danas shvaćam da predstavlja tek nekoliko kapi vode koja nije za piće…
..kao i onu na kojoj su ''šarene ptice''.
Simbolično sam svoj novi posjet ovom mjestu isplanirala u Uskrsnom periodu: htjela sam ovo proći u istom periodu u kojem si ti prolazila svoje prošlogodišnje ''putovanje''. Moram ti priznati da sam sada osjetila bol koju si ti vjerojatno osjećala u periodu mog djetinjstva kada si vječnim osmjehom ispunjavala sve naše želje i vješto prikrivala sve informacije koje su o ratnoj Slavoniji stizale čak i u ovako malo, udaljeno mjestašce. Kakvi god bili uvjeti i razlozi, priznajem ti da si zaslužna za moje prvo putovanje zapisano u sve deblje korice lutanja.
Rekli su da vrijeme liječi rane, ali dubina osjećaja koji razaraju svaki djelić tijela, na određene datume, ne može se usporediti ni s jednom vrstom boli. Teško je opisati osjećaj kada jedan običan pogled na stube, koje su vodile do mog omiljenog dječjeg igrališta, izazove lavinu sreće, tuge, nostalgije…kada se osmijeh zahvalnosti za sve one dane što si se penjala s nama bori sa suzama koje sada same naviru. Koliko god bilo teško, priznajem ti da mi je ova šetnja trebala…
Možda nije najzdravije usporediti onaj dječji pogled na svijet s ovim koji se kasnije razvije, ali nisam se uspjela oduprijeti opažanju da čak i cica mace tužno stoje. Kada smo ih zajedno brale, kako bismo ukrasile kuću, stabla su bila visoka i uspravna (barem ih tako pamtim).
Sada sam naivna, vjerojatno odrasla osoba, koja često pakira stvari za lutanja odabrana iz gušta. Ne znam uvijek objašnjenja koja me vode na neku novu destinaciju, no brižno ih umotam u monotoni celofan uvjerivši se da idem oživiti sreću na nekom boljem mjestu. Ne sjećam se riječi kojima bih ti objasnila da idemo sami, bez tebe koja ne možeš poći s nama. Sada me boli to da smo te ostavili pod zemljom, no još uvijek je teško prihvatiti ozbiljnost situacije. Ono što puno bolje pamtim je potočić uspomena koji vječno teče i oblaci iznad ovog malog mjestašca u kojima tražim tvoj novi oblik…
Sjećam se tek nešto detalja o kojima smo razgovarale na jednom od mnogih putića u prirodi, no par minuta ovogodišnje šetnje bile su dovoljne da ožive mnoge zaboravljene informacije. Brzo sam krenula ispunjavati, vjerojatno tvoju , želju, tražeći barem neki znak koji će mi baciti novo svijetlo na putove koje trebam nastaviti slijediti i koje prije nisam vidjela…
…pri tome pazeći da ne zaobiđem slap kraj kojega si nas uvijek vodila, za koji danas shvaćam da je tak mali pad vode…
…kao i gradsku vijećnicu.
Simbolično sam ovaj post isplanirala objaviti baš danas: htjela sam zabilježiti datum kada si, prošle godine, otišla na svoje vječno putovanje. Moram ti priznati da sada osjetim barem dio boli koju si osjećala prošle godine na ovaj dan i osmijehom pokušavam ispuniti tvoju želju i vješto prikriti tugu koja me stigla i u ovom udaljenom mjestašcu . Kakvi god bili razlozi, priznajem ti da si zaslužna što sam osjećala mir prošavši pored ove crkve.
Rekli su mi da se s time nauči živjeti, ali dubina osjećaja koji kidaju sve stanice moga tijela, na današnji datum, ne može se usporediti ni s jednom vrstom usamljenosti. Teško je opisati osjećaj kada jedan običan pogled na šarene kućice, koje su mi tada bile omiljene, izazove bujicu pomiješanih emocija… kada se osmijeh zahvalnosti za svu onu ljubav koju si mi dala bori s grimasom stvorenom od jecaja tuge. Koliko god bilo teško, priznajem ti da sam ovo morala izbaciti iz sebe…
Možda nije najzdravije usporediti onu dječju šetnju s ovom na groblju, ali nisam se uspjela oduprijeti opažanju križeva koje ranije nisam primjećivala. Kada smo zajedno šetale viđala sam samo cvijeće: šareno, mirisno i u cvatu kao tvoja duša (barem ću je tako zauvijek pamtiti!)
''I tek sad, kad te nema, dobro znam:
Ti si bila zadnja Ruža hrvatska
Ružo, moja ružice...
Sve sam suze isplako
Noću zbog tebe
Ružo, moja ružice...
Sve sam suze isplako...
I kako sad... ovako sam
Protiv tuge i oluje...?''
komentiraj (22) * ispiši * #
