Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/luonnotar2

Marketing

Dettenhausen: mojoj Ruži!

Bila sam naivno, pomalo uplašeno dijete, koje je sudjelovalo u pakiranju osnovnih stvari za daleki put. Iskreno, ne sjećam se obrazloženja koje ste mi očito brižno zamotali u najljepši celofan uvjerivši nas da idemo provesti zajedničko vrijeme na nekom boljem mjestu. Ne sjećam se ni čime si objasnila to da idemo same, bez mnogih koji nisu mogli poći s nama. Tada me boljelo samo to da neki važni ljudi ostaju tamo gdje se događa nešto ružno, no nisam ni približno shvaćala ozbiljnost situacije. Ono što puno bolje pamtim su mnoge uspomene koje si utkala u moj život od trenutka kada smo došli u ovo mjestašce imena Dettenhausen.





Sjećam se tek nešto zabrinutih lica koja ste imali dok ste razgovarali, gledali vijesti i nestrpljivo čekali javljanje na rijetke telefonske pozive, no par umirujućih riječi ublažile su i tu dječju zbunjenost. Brzo bismo krenuli ispunjavati sve moje male želje i tako često provodile dane u šetnji, tražeći ukrase koji su mi tada bili neizmjerno simpatični i koje kod nas prije nisam vidjela…



…pri tome pazeći da ne zaobiđemo moju omiljenu ''fontanu'', za koju danas shvaćam da predstavlja tek nekoliko kapi vode koja nije za piće…



..kao i onu na kojoj su ''šarene ptice''.



Simbolično sam svoj novi posjet ovom mjestu isplanirala u Uskrsnom periodu: htjela sam ovo proći u istom periodu u kojem si ti prolazila svoje prošlogodišnje ''putovanje''. Moram ti priznati da sam sada osjetila bol koju si ti vjerojatno osjećala u periodu mog djetinjstva kada si vječnim osmjehom ispunjavala sve naše želje i vješto prikrivala sve informacije koje su o ratnoj Slavoniji stizale čak i u ovako malo, udaljeno mjestašce. Kakvi god bili uvjeti i razlozi, priznajem ti da si zaslužna za moje prvo putovanje zapisano u sve deblje korice lutanja.



Rekli su da vrijeme liječi rane, ali dubina osjećaja koji razaraju svaki djelić tijela, na određene datume, ne može se usporediti ni s jednom vrstom boli. Teško je opisati osjećaj kada jedan običan pogled na stube, koje su vodile do mog omiljenog dječjeg igrališta, izazove lavinu sreće, tuge, nostalgije…kada se osmijeh zahvalnosti za sve one dane što si se penjala s nama bori sa suzama koje sada same naviru. Koliko god bilo teško, priznajem ti da mi je ova šetnja trebala…