...one last goodbye...
26.03.2008., srijeda
|
. svaka stvar koju napravimo,, uvijek utjece na nekoga.. i najmanja sitnica,, utjece na nekoga drugoga,, vecinom to nije direktni utjecaj,, ali nekako utjece na one oko nas... svakim danom zivota, sve vise i vise to spoznajes, pocinjes shvacati svoj smisao zivota, da si ovdje sa nekim razlogom. i nakon svega toga, nakon tog "odrastanja" opet dodje trenutak, trenutak kada se zapitas, "pa mater mu jebem, jer to mora biti bas tako? sto ja uopce ovdje radim!". uvijek ce ti neki kurac smetati, uvijek ce biti stvari koje ce te razjebati, stvari koje ce te vratiti na samo dno, stvari koje ce te dici do neba, stvari kojima ces si odrediti zivot, stvari na koje ces gledati kao na najmanju glupost, a ustvari ce ti one znaciti vise nego ista, a opet, na neku stvar ces se pripremati kao da ti je to onaj prekidac koji ce ti okrenuti zivot na najbolju stranu, a dogodi se da ustvari to nije nista! sjedis na svom krevetu, gledas negdje u prazno, daljinu. pomislis na neke stvari u svome zivotu, zapitas se da li je to stvarno moralo biti tako, da li si ti, da li je on, da li je ona to zasluzio/zasluzila. postavis si previse pitanja, a tako je malo jebenih odgovora. promijenis se u sekundi, sjetise se jedne stvari, stvarno pomislis da je to tvoje utjecalo na milijun drugih ljudi, ma nije milijun, nego na 10-20 ljudi oko tebe, da si samo tim postupkom, tom recenicom ustvari okrenuo sve. pogledas opet na drugu stvar, skuzis da je to isto tebi napravio, tj. da je tim postupkom, tom recenicom ustvari on/ona tebi promijenio zivot. onda vrtis neke stvari, vidis to lice, umorno, unisteno od milijun sranja, koja su mu se dogodila, samo pokusas zamisliti sto je to sve, da li stvarno postoji ta vaga, koja mu za svaki gram srece izmjeri kilu sranja. a onda opet zamislis da se u svakom tom njegovom sranju, dogodilo jos sranja koje je on napravio drugima, samo na to nikada nije mislio, jer, nesto sto tebe ne zaboli, ostavis iza sebe, ni ne pomislis na to. onda kada si vec krenio u tom preteskom putu, pokusas zamisliti sto je to lice napravilo drugima. pa vidis da je tu stvarno previse sranja. da je ono svojim lazima, svojim ponasanjem, svojim sranjima, svojim mislima, uvjerenjima, stavovima i svime time nanjelo i previse sranja. i to ljudima koji su mu znacili i previse, najblizim svojima, svojim prijateljima, svojim djevojkama, svojim poznanicima, ali i ljudima koje nikada nisi upoznao, progovorio i jednu rijec, niti pokusao saznati tko su i sto su. jer svojim stavom, nisi ni dopustio da dodje do toga, da mozes imati neko razmisljanje. ali opet gledas, pa mater mu jebem i oni su svi njemu nanjeli previse stvari, previse bora na to lice, previse suza u tom oku, previse preruznih rijeci u tom uhu, ali i previse rana na tom srcu. ali to je on, on sa sobom mora zivjeti, sa sobom uvijek moze pricati i natjerati sam sebe da to "zaboravi", ali sa nekim drugim, nece uvijek moci pricati, ne uvijek, sa nekim nece moci nikada vise pricati, nece moci reci sto je napravio, koliko mu znaci ta osoba, koliko je bio glup. nekima nece to moci reci, niti ce moci dodirnuti tu ruku, zagrliti to tijelo, poljubiti to lice, slusati taj glas, gledati te oci. nece moci. a ako i nekim cudom moze, to nece biti onako kao je bilo. zasto. zbog tog stava, zbog tog pogleda u svom oku, koji je uputio prema drugim ocima, koje od njega ocekuju nesto lijepo. pokusas sada zamisliti kako bi bilo da je sve to drugacije bilo, krenulo i zavrsilo se. da li bi to lice izgledalo manje umorno i unisteno? da li bi se stvari potpuno drugacije dogadjale ili bi to sve islo i dalje prema tome svemu? ako je to lice izbjeglo sva ova sranja koja je napravio, da li bi samim tim svojim ne radom tih stvari, ustvari napravio samo jos dva puta vise drugih sranja? i onda skuzis, da ne postoji to. da ne postoji pravilo. da to lice nikada nece znati kako sto treba napraviti. nikada nece izaci na pravi put. nikada nece moci sa sigurnoscu reci, da to sam napravio dobro za sve. zasto? jer je jednostavno tako! zato sto je to lice previse sjebano. vratim um iz tog stanja, malo bolje pogledam i skuzim, da je to ustvari moj odraz u ogledalu. da je to lice ustvari moje. i samo moje. da su sva sranja koja su napravljena tom licu, ustvari napravljena meni, a sto je najgore, sto me natjera da kleknem, je to da shvatim da sve sto je napravljeno drugim ljudima, nije napravilo to lice, nego ja. samo ja i nitko drugi. i natjera me da kazem OPROSTI. oprosti mama, tata, brate, marko, jelena, ilija, velimire, ivane, mato, josipe, andjela, miki, matija, nikola, tomislave, kristina, eva, martina, mario, martina, tena, domagoje, ilija, marina, tomislave, sandra, zeljka, ivane, visnja, marija, vesna, hrvoje, hrvoje, tin, bako, djede, tanja, suzo, ines, sasa, magdalena, sanja, stjepane, matea, patrick, nenade, mladene, ana, marija, mirna, ilija, mladene, iva, marko, ilija, maja, lidija, damire, irena, ante, gorane, dejane, darko, alene, kreso, jura, leo.... oprostite.. svi.. |
