...one last goodbye...
24.03.2008., ponedjeljak
....visions from a dying brain,,,
|
......... I have been guilty of kicking myself in the teeth.... covjek je jedno drustveno bice... mislim da covjek moze funkcionirati ((normalno funkcionirati..)) samo u drustvu, sa ljudima uz sebe... eee,,, ja bas zivim po tom "pravilu"... jer znam,, ako mi je tu drustvo,, ako imam nekoga uz sebe,, onda funkcioniram onako kao treba,,, ALI... dosli su ovi uskrsnji dani... svi prijatelji su dosli kuci,, buraz dosao kuci,, dosla rodbina iz njemacke... sve puno i kod mene i kod staraca... mali bratic, kojeg nisam vidio 2 godine,, pa za sam uskrs dosle jos 3 sestricne, baka, ujak... da ne nabrajam... uglavnom prepuno sve... i sve je naravno fino... samo,,, dodje onaj trenutak,, kada ti je svega toga previse!! znam,, preeekompliciran um... nikada zadovoljiti sve svoje potrebe... onaj trenutak... sve imas... doslovno sve... najblizu obitelj,, najvece prijatelje,, sve drage osobe,, osobu koja misli na tebe,, ma imas sve... ali opet dodje taj jebeni trenutak,, kada osjetis da ti treba onaj tvoj mir... mir kojega imas svaki dan,, i na pretek... a kada imas taj mir,, onda molis za te trenutke kada nemas ni trunke mira... evo vec je proslo nekih pola sata,, a ja napisao jaaako malo... ovaj dio teksta pisem samo onako,, u pauzi,, jer nemam pojma sto pisati... znam da mi se ovih nekoliko dana vrtilo previse stvari kroz glavu,, i da sam sebi rekao da to moram zapamtiti da bih mogao o tome pisati,, ali kuki.. nista od toga... i sada... kako ide jedna pjesma,, ".... now I stand, again I stand against faceless man ..." tako i ja,, ispred nekog nevidljivog zida,, nemam pojma kako ga preci... da... u komentarima proslog posta,, netko mi je napisao svasta ruzno... mislim na ono kada je ispljuvao i mene i poginule prijatelje... poznajem ljude koji imaju iste osjecaje kao ja u vezi toga... poznajem ljude koji imaju jos snaznije osjecaje u vezi toga... nikome ne zelim da ikada osjeti tako nesto... ali onda,, onda dodje netko onakav... kaze neke stvari... samo bih volio da je ta osoba,, koja je to napisala,, bila u tom trenutku ono sto sam ja bio... u trenutku kada sam procitao taj kom... sto god sam tada rekao,, sto god sam pomislio da napravim u tom trenutku... sada znam da ne bih nista... volio bih sa tom osobom sada sjesti.. popricati... pitati zasto... samo da mi objasni... pa eto,, ako ikada budes htjeo/htjela ((iako je to sigurno neki muskarac..)) javi,, pa da se nadjemo na cugi,, da mi objasnis... ali dobro pusti to... neki dan,,, mislim da je bio petak... probudio sam se malo kasnije,,, jeo... i izasao malo na balkon... samnom samo 2 litre soka i casa... i tako sam se naslonio na rub balkona i samo gledao.... bio sam tamo nekih sat i pol,,, samo cugao sok i gledao ljude... koliko god se sve to cinilo preglupo... PROBAJ... uzmi si sat vremena,, sve zaboravi... ((dobro, ja sam se dopisivao dok sam to "radio"...)),, i samo gledaj ljude,, aute,, grane kako se njisu,, ptice.... toliko ljudi,, a kada zamislis,, svaki ima neku svoju pricu... i onda pokusaj zamisliti.,,, po onome sto ima na sebi,, kakvu ima frizuru,, kakav auto vozi... ma,, uglanom,, u nedostatku necega pametnog za raditi... evo,, dobra zanimacija... sada je 20:44,, ja nastavljam sa postom... i opet,, na treningu sam se sjetio nekih stvari o kojima bih mogao pisati,, ali... izlapilo... evo,,, pregledavajuci neke slike od ovog uskrsa,,, dosao sam do jedne "milenijske" fotografije,,, nekoliko generacija moje obitelji... i medju njima najstarija moja baka... koja je drhtala od srece kada nas je vidjela sve na okupu... pa me bacilo malo na razmisljanje... imati svoje dijete.... imati to "nesto" svoje... hmmm.... poznajem dosta ljudi koji su jako mladi dobili to svoje "nesto",, to svoje dijete... jako rano su spoznali sto je to imati nesto svoje... ono,, dio,, tebe... nastavak tebe... ono.... ma ono TVOJE.... taj osjecaj,, kako se ponasati,, sto osjecati u sebi,, kako zivjeti... jooooj... onaj osjecaj,, bas me zanima kako je to... kada znas da si dao pola sebe za to,, kada znas da je tvoje,, kada od tog dijeteta zelis napraviti nesto... kada to dijete gledas kako raste... vjerujem da je to neopisiv osjecaj... da,, bas se sjecam,, to sam prvi puta vidio kod svog bratica,, kada je na desktopu svog mobitela imao sliku svoje curice... mislim,, mobitel je nesto najmanje,, ali... kakvo je to stanje,, kada pogledas na taj jebeni mobitel i vidis to svoje malo stvorenje,, tog malog andjela... znam,, zasrat cu ovaj "lijepi" ugodjaj ovog posta,, ali jebi ga... pricao sam sa jednim prijateljem... stvarno nije bitno tko je to... stvarno... uglavnom,, nije ovdje iz ovog kraja... malo dalje... nebitno... on jako mlad,, ona isto tako... stvarno premladi... to je neka sredina srednje skole... a smatram da je to pre pre premlado za takvo nesto... jer ne moze netko biti odgovoran za nekoga drugog, ako jos nije odgovoran ni za sebe,,, kada jos ovisi o nekome drugom... naravno,, svasta je moguce,, sigurno ima ljudi sa 20 godina koji su dosegli razinu zrelosti nekih ljudi od 35 ((samo dajem primjer...)),, ali vecina, velika vecina to ne postize do nekih "kasnijih" godina,, a samim tim,, smatram da je 16-17 godina premalo za vecinu stvari,, a kamoli za dijete... tu curu zna nekoliko mjeseci,, sto je najgore,, uopce ne postoji veza,, zato sto je ona u vec jaako dugoj vezi... a ovo sa njim je samo, onako,, zajebancija... i sada zamisli,,, djevojka sa tih svojih 16-17 godina zatrudni... ajde sad probaj zamisliti... on,, toliko godina,, ide u skolu,, bez posla ((naravno)) bez stalnog prihoda novca,, bez icega,, a sto je jos najvaznije,, sa tim godinama ne razmisljas onako kako bi trebao za takvu odgovornost... ma kada imas 30 godina,, dobijes dijete,, vjerojatno ni tada nisi spreman,, ali u ovim godinama nikako.... i sada zamisli taj trenutak kada dobijes takvu vijest... kada skuzis,, ako si zensko,, skuzis preko tog testa,, ako si musko,, saznas kada ti ona kaze... sto je u tom trenutku? sto je u glavi... kakve se stvari dogadjaju,,, sto je nakon jedne neprospavane noci,, kada polako skuzis sto je to sve?? da li se tvoj cijeli svijet okrene? volim se pokusati staviti u takvu situaciju... pokusati razmisliti sto bih ja u tome svemu,, probaj i ti... razmisli,, koje stvari bi morao promijeniti... od cega se odvojiti,, sto bi dobio... kako bi krenuo u buducnost sa time... ma ne znam,... nesto sto me,, nije da me plasi,, ali.... cini me jako nervoznim... vjerovatno to sa vremenom dodje,, nakon nekog vremena sa tom osobom,, valjda dodje i do toga.. da si "spreman" za to... za taj korak... i onda,,, nakon vremena tisine oko njega,, nakon razgovora sa samim sobom.. nakon svih pregledanih stvari milijun puta... nakon prebrojanih "dobrih" i "losih" stvari.,, nakon razgovora sa njom/njim,, nakon razgovora sa najblizim,, ma nakon svih opcija pogledanih... na zajednicko razmisljanje dodje,,, pobacaj... e sada... u mojoj glavi se sada (a i jos od prije) dvije stvari ubijaju,, i nikako da bilo koja pobjedi... na jednoj strani... imas 17 godina,, ides u skolu,, zivis sa starcima,, nemas bas neku buducnost,, tocnije,, nisi ni razmisljao o buducnosti, do ovog trenutka... nemas doslovno nista,, sa tim ce se dijetetom previse stvari promijeniti,, previse novih stvari ce doci,, preteskih stvari... tu dolazi i zenidba,, sa osobom s kojom nisi prosao nista,, osim ovoga, najvece stvari... jednostavno,, okrenes si zivot potpuno... smatram,, na pretezak nacin... na drugoj strani... to nesto,,, nesto u njoj.,, nesto tvoje,, nesto sto si samo ti napravio,, dio tebe,, tvoja krv... nesto sto ces reci da je tvoje,, to preslatko malo stvorenje,, koje ce izrasti u normalno dijete,, i odrasti u pravog covjeka... nesto sto ces ti voditi prema tome,, nesto vase zajednicko,, nesto najsvetije,, tvoje rodjeno dijete... sto napraviti?? kako postupiti?? ne znam,, ne znam sto da ti kazem, kada ni ja sam ne znam... taj prijatelj i cura su napravili to sto su napravili... to nije bitno... i divim im se zbog toga sto su bas to napravili... ostaviti i roditi to dijete,, zivjeti sa njim,, uzivati sa njim,, ali se muciti... ici preteskim putem... znam da zivot nije lagan,, nikome,, a sa dijetetom jos u tim godinama... hmmm... pobaciti,, nikome ne reci,, nastaviti zivjeti "normalno".. olaksati si zivot,, cekati neko drugo vrijeme sa njom/njim ili bez nje/njega... ostati normalan,,, i sve to zaboraviti... ZABORAVITI?? hmmm... prejebeno,, sama pomisao na to... a ja iz cista mira napisa podug post,, ovako,, umoran,, sa ne bas veselom muzikom u pozadini,, poluzatvorenih ociju,, u hladnoj sobi,, ogrnut dekom.. ne znam... ajde,, molio bih te,, stvarno bih volio da mi ti napises sto mislis o ovome svemu! kako bi postupio,, sto? kako? zasto? bilo sto da napises... i da,, nevezano za post... pljuj me zbog svega,, misli sto hoces,, ali kako kazem,, takav sam,, neces me promijeniti... neki su uspjeli, ali ti neces... ne,, ne... |
