...one last goodbye...
18.02.2008., ponedjeljak
Još jedno tužno lice
|
Pusti grad. Tek poneka sagnuta glava brzim korakom pređe sa jedne strane ulice na drugu, sa kaputom preko glave, sakrivajući se od kiše. Ulice su natopljene, sive, monotone. Nekoliko uličnih svjetiljki baca sablasno, umiruće svjetlo na blatnu stazu. Kiša pada, sve brže i brže, sa namjerom da potopi grad. Golo drveće se savija pod vjetrom, kao da će svakog trena odletjeti visoko sa olujom. Na jednoj strani sive ulice, sa prozora nakrivljene kuće, koja kao da se ljulja pod vjetrom gori slabašno svjetlo. Iza njezinih već bezbroj puta zakrpanih, zalijepljenih i zakucanih prozora ocrtava se nejasno lik djevojke, prelijepe djevojke. Svoje bljedunjavo lice naslonila je na pretanke ručice, i sa tugom u crnim očima gledala u crnilo već previše natopljene ulice. Gledala je negdje visoko, u nekakvu neodređenu, samo njoj vidljivu točku. Sa svakim sijevanjem munje na njezinom bi se licu vidjeli tragovi umora, tuge, ispijenosti koji kao da su izbijali iz njenih suznih očiju. Imala je tanke, plavkaste usnice i dugu, crnu, pomalo neurednu i raščupanu kosu, vezanu u neurednu punđu na zatiljku. Klečala je kraj prozora sa tim zaraznim strahom u očima, u prljavom sobičku sa naslagama prašine na podu i pljesnivim zidovima iz kojih je izbijala vlaga. Svuda po sobi su bili raspoređeni rupičasti lončići u koje je kapala voda iz natopljenog stropa. Na izlizanom, ništa manje prljavom stolu stajala je već gotovo dogorjela svijeća, jedini izvor svjetlosti u sobi. Djevojka je i dalje klečala zamišljeno, sa pogledom u nebo, ne obazirući se na studen koja je izbijala iz napuklog stropa, niti na kapljice koje su tako glasno kapale u lončić, sve brže i brže, u ritmu kiše. Nije se obazirala niti na maglu i monotonu boju u zraku, svejedno zamišljeno gledajući. Proklinjala je cijeli svijet, proklinjala tužno. Suze su joj klizile niz ispijeno lice, ostavljajući jedini trag života na njemu. Tražila je suosjećanje, mali tračak nade u komadićku jedva vidljivog, tako dalekog neba. Odjednom, spusti se na pod i obgrli svoje malene nožice koščatim ručicama. Šapnula si je u bradu: „Ima li Boga?“, bacivši pogled i zadnji puta ka nedokučivom nebu. Uzela je svijeću, ne obazirući se na vrući vosak koji joj je kapao po rukama, ostavljajući tragove, izašla iz sobe i našla se na ljestvama koje su vodile u drugu sobu. Zastala je na trenutak, sa rukom na vratima, osluškujući teške, hrapave i bolne udisaje sa druge strane zida. Oči su joj se opet nakupile suzama ali je unatoč tomu hrabro i oprezno otvorila vrata i zakoračila u sobu, ponovno zastajući na pragu. Našla se u maloj, mračnoj sobi u kojoj je njezina svijeća davala tek desetak centimetara vidljivosti. Na sredini sobe se nalazio veliki krevet iz kojega je dolazilo sablasno disanje. Gotovo se osjećala smrt u zraku. Iako je požalila što je ulazila u sobu, sjela je na rub kreveta, promatrajući stariju ženu, nalik kosturu. Već mjesecima nije otvorila oči, ležala je nepomično, bez tragova života, osim onog nepravilnog disanja, grabeći svaki dah zraka kao da je posljednji. Doslovno se mogla vidjeti tamna plahta koja je tužno cvileći obavijala sobu. Nagli, tupi udar trgnuo je djevojku iz sanjarenja. Ustala je i velikim, žurnim, gotovo poletnim koracima zaobišla krevet i zatvorila prozor. Kiša je padala sve jače, već danima, bez prestanka. Još jednom je pogledala bolesnicu, duboko udahnula i odlučno krenula prema vratima. Ponovno se našla u onom hladnom hodniku, gledajući prema ulaznim vratima. Suze su žurile niz lice, sustižući jedna drugu,dok su joj glavom prolazile svakojake misli. Nije bila toliko hrabra. Okrenula se na peti i vratila u onaj svoj maleni, prljavi sobičak, beznadno se zagledajući u sve manje vidljivo nebo. Već odavno je izgubila volju za životom, čekajući da netko dođe po nju, da ju odvede tamo gdje je vječno svijetlo. Barem je prije tako mislila. Sada ne vidi ništa osim morbidne slike u zraku, koja je izbijala iz njezinih očiju, srca, duše. Nije više znala što da misli. Kiša nije prestajala. Kako je samo silno htjela pobjeći iz svoga života, pobjeći daleko, negdje gdje ima radosti, gdje se u zraku nije već odavno nastanila smrt, proždirući utrobu, kidajući srce, dovodeći do usamljenosti i beznađa. Na trenutak je kradom, kao da se boji da će netko vidjeti njezine misli, zamislila život ispunjen srećom. Daleko od sna ju je grubo odvukla savjest, uz onaj poznati osjećaj peckanja utrobe, žaleći što si je dopustila takvo razmišljanje. Ponovno je kleknula ispod prozora i zagledala se tupim pogledom u zamišljenu točku, dok je kiša i dalje padala, dok su i dalje ulične lampe obasipale blato sablasnim, umirućim svijetlom, dok se i dalje drveće savijalo pod jakim naletima vjetra, ali sada već bez žive duše na vidiku…………. nesto ovako jako, snazno, utjecajno nisam nikada procitao... ozbiljno... opet ja malo dosadjujem,, sa svojom pricom,, uglavnom,, probajte nakon nekoliko procitanih recenica, uvijek zastati, zatvoriti oci i pokusati zamisliti sve to... tisinu, mrak, vlagu.... ma predobro! savrseno! ovo je napisala kristina... odlicna osoba, sa fascinantnim umom.. |
