...one last goodbye...
15.02.2008., petak
iz očaja....
|
iako je tek jedan dan ovaj post ispod objavljen... moram... evo,, opet sam procitao cijeli svoj blog... i opet vidio sto mi se dogodio... i preeedrago mi je sto sam to sve vidio... bem ti sve... danas na picu sa malim josipom,, matinim bratom... otkako se to sve dogodilo... da,,, onaj dan... ustvari dan poslije,, kada su dovozili matu... kada smo ga cekali, da dodje iz vinkovaca sa obdukcije... sjedimo na jednom zidicu, kuca pored njegove... miki, josip, puno matinih prijatelja i prijateljica,, sjedimo na tom zidu,, ja pored josipa... i pricamo... svima tesko.. ali ide nekako zajebancija... "zajebancija"... i pricamo o svemu,, sjecamo se.. iz svake situacije izvlacimo ono zabavno... gluo je reci, fino nam,, ali sa obzirom na "situaciju"... cijelo vrijeme moja ruka oko josipovog vrata,,, i vidimo kako dolazi kombi... e sada.... taj trenutak,, nesto sto ce ostati urezano... josip se odmah u trenu rasplace.. onako,,, preiskreno... ne mogu opisati taj plac... gleda takvim ocima u moje oci,,, zagrli me jako... i pita: "MARIO, HOCES LI TI BITI SADA MOJ BRAT? MOLIM TE!" gledam u njega,, i sto odgovoriti? u toj sekundi milijun stvari.. ali doslovno milijun! odgovorim mu: "da, bit cu ti brat, brate moj mali" ma tko? ma tko moze nadoknaditi brata? nitko... meni nitko ne moze nadoknaditi dva prijatelja, a tko ce njemu i njegovoj maloj sestri ani nadoknaditi njihovog brata? nema toga... to je nesto... ma znam sto je to... to je dio mene/tebe... ista krv, isto... jednostavno... moj brat je ja... i danas sjedimo u kaficu... i dok pricamo,, gledam njega onako ispod oka... nije proslo vise od 10 minuta, a da on nije uzeo svoj mobitel i pregledao sve slike svoga brata... pogleda ga,, ostavi mobitel,, pricamo... i on opet... uzme mobitel i gleda svoga brata,, matu naseg... jebem ti... stvarno previse pitanja... previse jebenih pitanja... nemozes me zajebavat i reci da se to moralo dogoditi!! ma kurac se moralo dogoditi! ajde bjezi! netko od 18 godina da jednostavno zavrsi?? mislim,, kako?!??!?! heeej... pa on ima za zivjeti jos 60-70 godina!! halo?? 70 godina,, a sta je njemu ostalo?!? gdje se izgubilo tih 70 godina? gdje je nestalo onih njegovih 18? kako se moze dogoditi da to jednostavno stane?? da li mi moze netko objasniti?? sat vremena prije pricas sa njim... i onda te nazove netko i kaze da je mato mrtav... KAKO?? kojom carolijom, magijom?? kuda odlaze sve one njegove misli? ona razmisljanja? ona zajebancija? njegovo slovo R koje nije znao reci? njegova dobrota? njegova zelja za igranjem? njegova zelja za pokerom? njegova zelja da se druzimo? njegova volja da pricamo po cijele dane? njegova volja da odemo na cevape? njegova volja da vozi moj auto? njegova zahvala za sve sto smo napravili? njegova ljubav prema curi? njegova ljubav prema svima? njegova zelja da stalno bude u drustvu? njegova zelja za podjebavanjem? njegova energija? ona velika kosa? onaj njegov trk kada me vidi na balkonu? ona stidljivost kada bi me zamolio za novce? negova zelja da meni posudi novac kada sam u krizi? njegova zahvalnost? njegova zelja da ide na faks iako nije imao uslova? njegova ona igra u igraonici? njegova ljubav prema manchesteru? gdje je otisao MATO? jel postoji netko da mi da odgovore na ta pitanja? malo tesko? ha? pa kako onda? kako se sve to moglo dogoditi? stvarno nisam pametan,, ni najmanje... situacija,,, sjedimo on i ja,, u mom autu... nakon sto sam ga ja ucio voziti,, tamo po santavi... sjedimo... jedemo hamburger, sok pored nas... sjedala gurnuta skroz nazad, malo spustena, lagana glazba svira,, iako nisam preveliki ljubitelj narodne, on i ja smo slusali samo to! i tako sjedimo,, jedemo,, i dodje jedna kratka tisina... da bi on rekao (u tom smislu, ne pamtim tocne rijeci..): "jebem ti, pa ja bas sebe vidim za 10 godina gdje cu biti! zavrsiti srednju, zavrsiti poljoprivredni faks, biti ovdje u bosnjacima tu i raditi, obnoviti kucu, pomagati starcima, imati djevojku, imati neki solidan auto, ma fino zivjeti! bas vidim!" . . . . . . . . . ha? mato moj prijatelju... i ja sada vidim to... samo sto... samo sto tek mozemo gledati.. bez icega... bez "glavnog glumca"... i onda kada sjednes,, bolje legnes,, smiris otkucaje srca... onda malo promislis, pa jebo te... stvarno njega nema... nece moci nista od toga! lezi tamo... nepomicno.. sam... a tvoj mladji brat svakih 10 minuta uzme mobitel i pogleda sve tvoje slike! i sto onda? kako zivjeti svaki dan sa tom mislju? svaki dan uci u kucu, pogledati nesto.. i sjetiti se,,, tu smo ovo,, ovdje ono.. eto... mrak, hladna soba, svira nesto, samo sjaj monitora, prazan stan, puno isplakanih suza, pregledanih slika, milijardu sjecanja u glavi.... i iz svega toga dobijes sjecanje na matu i tomu... braco... tu smo za vas... jesmo sigurno... i rijeci, frenki... moja melodija mobitela: nedostajes mi brate, neki nemogu da shvate kako tuga toliko traje, zasto ne zivim vise dalje jarane ne mogu ko' da si mi iscupo nogu s tobom umro je i dio mene a onaj drugi vene duga ce biti ova noc... mhmm... preduga... |
