Preljub u doba korone

08 svibanj 2020

Ja nemam puno vremena.
Mozda nisam to shvatila odmah nakon prve operacije. Niti druge. Ali uoci cetvrte jesam.
Nije da je ta kratkoca vremena rezervirana samo za nas koji hodamo po rubu bolesti. Sigurna sam, naime, da je i moja baba kad je umirala u devedesetoj pomislila - pa gdje prije? Imala je mnogo mustri koje je zeljela isplesti, mnogo kolaca koje je zeljela ispeci, mnogo stoljnjaka koje je planirala isheklati. Onome od sto godina cini se, mozda, da mu je zivot samo proleprsao u trenu, da je mnogo toga propustio naivno misleci da ima vremena, a vremena nema, nikada ga nije ni bilo.
Nema pravila koliko cemo zivjeti. Mozda ja potegnem duze od nekog fit sportasa koji ce nakon rutinskog treninga zavrsiti u crnoj kronici.
Ali to nije ni bitno. Bitno je da te izvanredne situacije dovedu do toga da, malo vise od drugih ljudi, imas svijest o tome da moras ugoditi sebi. Svojoj dusi, svome tijelu. Kada ti nesto fali tada postajes toga svjestan jace i intenzivnije od ostalih smrtnika koji misle "da imaju vremena" i ciji je zivot ugodna i predvidiva seansa sa kavom i cajnim kolacicima. A meni, dobrovoljno zatocenoj u visegodisnjem pristojnom gradjanskom braku sa muskarcem kod kojeg me od pocetka palio samo osjecaj sigurnosti koji mi je pruzao, meni je trebala i ljubav i strast i prica od koje ti se zavrti u glavu i od koje ti se cijelo lice zablista tako da znanci i prijatelji nisu na cisto je li u pitanju lifting, skupa kremica ili nesto trece...
I tako sam se ja, odjednom, preko noci, nasla u ulozi preljubnice.
Nasi susresti, na razlicitim paralelama i meridijanima Domovine, zagrljaji u iznajmljenim apartmanima i seks koji traje satima, nasi poljupci tako gladni, nasi razgovori beskrajni i o svemu, nacin na koji se gledamo, planovi koje imamo...
Nase su noci i dani kad se nadjemo, nasi su jecaji i uzdasi, nas je smijeh.
Moja je griznja savjesti, moja je tuga sto to radim, moja je slabost jer se toj zelji i tome muskarcu ne mogu oduprijeti. Jer on ima nesto sto mi treba, nesto zbog cega je i usao u moj zivot.
Odnos krajnje ravnopravan, jedno drugome dajemo ono sto nam nedostaje, supstituiramo praznine koje je zivot utisnuo u pukotine nasih licnosti.
A onda je tu i ovaj muskarac koji ne zna. A ono sto ne znas, to ne boli.
Ni korona nam nije stala na put. Ni propusnice. Iako Andrija, Vladin asistant, ne odobrava propusnice radi svaleraja, nasi su dani nakon karantene.
I svo vrijeme koje je preostalo.

Jedna božićna priča

25 prosinac 2017

Uvijek oko Božića Stara postaje nepopravljivo nostalgična. Napravi tri tone kolača, iako smo samo nas dvoje za stolom, ispeče puricu, kupi najfinije vino. Stol aranžira kao da će još netko doći, iako nikad nitko drugi ne dolazi. Ne znam odakle joj pare za sve to. Po cijele dane je u spremanju, a prije Badnjaka obavezno ode na frizuru. Za mene spremi najfinije odijelo (iako smatram da sam premlad da oblačim nešto takvo) i brine se da izgledam kao da pjevam u "Bečkim dječacima" što smatram srozavanjem svog emo imidža koji, provjereno, pali kod djevojaka. "Moraš biti pristojan dečko," govori mi, "Kad idemo kod tate moraš izgledati tako da se on ponosi sa tobom."

Rado bih joj rekao da ne želim ići kod tate, ali vidim da njoj to puno znači pa šutim. Meni su odlasci kod tate teško mučenje. Znam da se i on osjeća tako. Ali mama ko i svaka mama, teži tome da stvori neki privid obitelji, tko zna, možda cijelu situaciju doživljava kao svoj neuspjeh pa se zato trudi popraviti nepopravljivo.

Na Badnjak je sve u znaku tate. Mama se sređuje, stavlja na sebe parfem, šminka se i nekoliko puta provjerava svoj odraz u ogledalu prije no što izađemo. Želi izaći lijepa pred tatu. A ja, namrgođen, u crnom odijelu i kravati koja djeluje vrlo staromodno. Počešljan brižljivo, tako da ni jedna dlaka ne štrči izvan cjeline. Nakon što se mama i peti puta pogleda u ogledalu, zagladi suknju i popravi ruž, uzima me pod ruku i krećemo. Idemo tati u goste. Hodamo tamnim ulicama prema katedrali, i sa svih strana već pristiže rijeka ljudi na polnoćku. Hladno je, i ja bih radije ostao doma i gledao po pedeseti put "Sam u kući" ali vidi da njoj ovo puno znači. Trpim zbog nje i pitam se koliko ću još tako. Mislim, do punoljetnosti. Onda ću otići svojim putem, možda na faks ili na brod, jer u mojoj familiji s majčine strane svi su pomorci. Moj ujak je pravi prekaljeni morski vuk i uživam ga slušati kad priča o dalekim zemljama i egzotičnim ženama koje je tamo upoznao. Jednom ću i ja tako. A mama... pa ona će se morati snaći sama. Nadam se da će se jednom udati i prestati misliti o tati jer, iskreno, mislim da on to nije zaslužio.

U katedrali mama me vuče za ruku kroz gomilu ljudi, vještim borilačkim zahvatima na kojima bi i Chuck Norris pozavidio krči put do prvih klupa, odmah ispred oltara. Tatu ne vidim nigdje. Kao da mi čita misli ona se nasmješi ohrabrujući me: "Doći će, bez brige." Znam da će doći. Ali bih, ipak, nešto više volio da ne dođe.

Kreću prvi taktovi orgulja, gomila se utišava. Tek ponegdje netko se zakašlje, svi zure prema oltaru. Pojavljuju se najprije dva mlada ministranta bljedunjava izgleda, a onda biskup, u svečano izvezenoj halji. Obrve mu guste, glava velika, trbuh pozamašan. Dominira scenom. Osjećam kako mi srce lupa, ne znam je li od tamjana ili od zagušljivosti jer je previše ljudi oko mene. A biskup staje na svoj tron i očima siječe publiku, kao da će svakog trena munje sjevnuti iz tih mrkih očiju i spaliti griješnike u prah i pepeo. Kakav autoritet, kakva moć. Okrene tad glavu prema mjestu gdje smo mi sjedili i pogledi nam se susretnu - njemu trzne vilica i usta se lagano otvore, a odmah zatim se pribere i gnjevno pogleda prema mami, pa onda opet prema meni. Ona me nježno gurne i šapne mi na uho: "Sine, nasmiješi se tati."

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.