Salome

utorak, 09.02.2021.

Dojenje i dojilačko prigovaranje

Ako se pitate tko je gospoja sa donje slike, to vam je influenserska borkinja za prava žena, majki i kraljica današnjice.

Dotična je, naime, usred Ikea trgovine izvadila sisu, ubacila je u usta zabezeknutom djetetu, ne propuštajući pri tome priliku da sve ovjekovječi kamerom te navedeni sadržaj podijelila na svom instagramu.

Nakon toga razvila se žustra rasprava po društveni mrežama o primjerenosti ovog prizora usred mjesta gdje dolazite kupiti krevet, wc školjku ili elemente za kuhinju, no budimo realni, to je dotičnoj i bio cilj.

Ako pažljivije pogledamo fotku vidimo da je sve pripremljeno za fotosešn - maskica majke i obleka mladunčeta savršeno su stilski usklađeni, maljava pvc bunda jeftinog izgleda otkriva jednu od onih serijskih trendseterica koje, imaju pun ormar Uggs čizmica od oderanih ovaca, ispod maskice nazire se smokey eyes, kosa je brižljivo počešljana i stegnuta u punđu tako da uvojci ne skrivaju prizor cuclanja, poza je namjerno nehajna, plišani medo u košari daje onaj konačni "touch" cijelom prizoru i jamči more lajkova. Režite me ako je ta išta kupila u Ikei tog dana.

Razumljivo, oni koji su ukazali na degutantnost prizora odmah su prokazani kao nazadnjaci koji očito ne znaju što je biološka svrha dojki, a ujedno su i mrzitelji male djece i majčinstva. Jer kad je dijete gladno njega se mora nahraniti, bilo gdje i bilo kada. Osnovni, naime, argument prodojilačke ekipe je - "pa i ti jedeš kad si gladan". Naravno, ali evo ne sjećam se da sam ikad usred trgovine namještaja razmotala masni burek, ma koliko mi kruljilo u trbuhu, ili rastrgala pečenu kokoš. Isto tako ne kenjam gdje god me stisne, iako je i vršenje nužde krajnje prirodna stvar. Jasno, dijete to ne može shvatiti - no majka može. Sumnjam da je ičije dijete toliko gladno da ne može dočekati izlazak iz trgovine - to je moguće samo u slučaju ako je kronično izgladnjivano, a to je već posao za nadležne socijalne službe. I gdje je, dovraga, nestala bočica sa dudom? Nije više "in"?

Vratimo se opet na sporni prizor. Jeste, degutantan je. Klinac izgleda šokiran - sisu očito nije ni tražio ni očekivao, a majci su sva čula nabrijana jer želi pažnju okoline. Zašto, dovraga, ne snimi pornić kao i svi normalni ljudi nego se ovako blamira i grubo iskorištava svog potomka?

No kao što naprijed rekoh, moje je mišljenje da revolucionarki sa slike, koja je, eto, nakon milion i nešto godina postojanja čovjeka kao vrste prva na svijetu otkrila da se mladunčad homo sapiensa hrane kroz majčinu sisu, sve ovo naprijed nije odveć bitno. Njoj su bitni lajkovi, i da se ekipa naloži na prizor, da se o njoj priča, da ona bude tema. A to, opet, mene dovodi do sljedeće teme - do masovnog attention whoringa jednog znatnog broja novopečenih majki sa računima otvorenim na društvenim mrežama. Djeca im služe za samopromociju, od te svoje sirote djece prave kopije same sebe, od najmanjih nogu koriste ih za svoje ciljeve, i u svemu tome ima tako malo ljubavi a tako puno samoljublja. Djeca su im modni dodatak i kad bi bilo moguće, vjerujem da bi svake godine mijenjale djecu ovisno o tome koja se boja nosi te sezone, ali na njihovu žalost to još uvijek nije moguće tako da se moraju zadovoljiti sa istim djetetom. Mi svjedočimo, a da toga i nismo baš odveć svjesni, ogromnom broju razorenih djetinjstva, emocionalno osiromašene djece, koje su njihove majke u simboličkom smislu proždrle i prije nego su ta djeca stasala, ali kako je roditeljstvo postavljeno na pijedestal u današnjem svijetu, nitko od nas nema pravo da se upliće u to sveto otajstvo. Na nama je da suosjećamo sa tom sirotom dječicom koja će, vjerojatno, izrasti u sociopate o kojima ćemo za koju godinicu čitati u crnim kronikama.



- 19:03 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.12.2017.

Jedna božićna priča

Uvijek oko Božića Stara postaje nepopravljivo nostalgična. Napravi tri tone kolača, iako smo samo nas dvoje za stolom, ispeče puricu, kupi najfinije vino. Stol aranžira kao da će još netko doći, iako nikad nitko drugi ne dolazi. Ne znam odakle joj pare za sve to. Po cijele dane je u spremanju, a prije Badnjaka obavezno ode na frizuru. Za mene spremi najfinije odijelo (iako smatram da sam premlad da oblačim nešto takvo) i brine se da izgledam kao da pjevam u "Bečkim dječacima" što smatram srozavanjem svog emo imidža koji, provjereno, pali kod djevojaka. "Moraš biti pristojan dečko," govori mi, "Kad idemo kod tate moraš izgledati tako da se on ponosi sa tobom."

Rado bih joj rekao da ne želim ići kod tate, ali vidim da njoj to puno znači pa šutim. Meni su odlasci kod tate teško mučenje. Znam da se i on osjeća tako. Ali mama ko i svaka mama, teži tome da stvori neki privid obitelji, tko zna, možda cijelu situaciju doživljava kao svoj neuspjeh pa se zato trudi popraviti nepopravljivo.

Na Badnjak je sve u znaku tate. Mama se sređuje, stavlja na sebe parfem, šminka se i nekoliko puta provjerava svoj odraz u ogledalu prije no što izađemo. Želi izaći lijepa pred tatu. A ja, namrgođen, u crnom odijelu i kravati koja djeluje vrlo staromodno. Počešljan brižljivo, tako da ni jedna dlaka ne štrči izvan cjeline. Nakon što se mama i peti puta pogleda u ogledalu, zagladi suknju i popravi ruž, uzima me pod ruku i krećemo. Idemo tati u goste. Hodamo tamnim ulicama prema katedrali, i sa svih strana već pristiže rijeka ljudi na polnoćku. Hladno je, i ja bih radije ostao doma i gledao po pedeseti put "Sam u kući" ali vidi da njoj ovo puno znači. Trpim zbog nje i pitam se koliko ću još tako. Mislim, do punoljetnosti. Onda ću otići svojim putem, možda na faks ili na brod, jer u mojoj familiji s majčine strane svi su pomorci. Moj ujak je pravi prekaljeni morski vuk i uživam ga slušati kad priča o dalekim zemljama i egzotičnim ženama koje je tamo upoznao. Jednom ću i ja tako. A mama... pa ona će se morati snaći sama. Nadam se da će se jednom udati i prestati misliti o tati jer, iskreno, mislim da on to nije zaslužio.

U katedrali mama me vuče za ruku kroz gomilu ljudi, vještim borilačkim zahvatima na kojima bi i Chuck Norris pozavidio krči put do prvih klupa, odmah ispred oltara. Tatu ne vidim nigdje. Kao da mi čita misli ona se nasmješi ohrabrujući me: "Doći će, bez brige." Znam da će doći. Ali bih, ipak, nešto više volio da ne dođe.

Kreću prvi taktovi orgulja, gomila se utišava. Tek ponegdje netko se zakašlje, svi zure prema oltaru. Pojavljuju se najprije dva mlada ministranta bljedunjava izgleda, a onda biskup, u svečano izvezenoj halji. Obrve mu guste, glava velika, trbuh pozamašan. Dominira scenom. Osjećam kako mi srce lupa, ne znam je li od tamjana ili od zagušljivosti jer je previše ljudi oko mene. A biskup staje na svoj tron i očima siječe publiku, kao da će svakog trena munje sjevnuti iz tih mrkih očiju i spaliti griješnike u prah i pepeo. Kakav autoritet, kakva moć. Okrene tad glavu prema mjestu gdje smo mi sjedili i pogledi nam se susretnu - njemu trzne vilica i usta se lagano otvore, a odmah zatim se pribere i gnjevno pogleda prema mami, pa onda opet prema meni. Ona me nježno gurne i šapne mi na uho: "Sine, nasmiješi se tati."
- 18:13 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.