LOTOS
31.03.2006., petak
Mome su srcu dovoljne
|
Mome su srcu dovoljne tvoje grudi, i krila moja za tvoju slobodu Iz mojih usta poletjet ce u nebo ono sto je spavalo u tvojoj dusi U tebi je varka svakoga dana, stizes ko rosa na cvijetne krunice, potkopavas obzorje svojom odsutnoscu, poput vala bjezeci neprestano Rekao sam da si pjevala u vjetru, kao sto pjevaju pinije i jarboli, ti si kao oni, visoka i sutljiva i cesto tuzna kao putovanje Utociste, kao stari put, nastanjuju te jeke i glasovi ceznje, budim se i ponekad, sele i bjeze ptice sto su spavale u tvojoj dusi P. Neruda |
30.03.2006., četvrtak
Ako
|
Ako postoji toliko emocija, toliko njeznosti, toliko iskrenosti, toliko zelja i nada onda to postoji u tebi ljubavi moja koje pored svega toga plijene iskrenoscu i otvaraju nam nove, siroke horizonte koje smo sklonili duboko u nama a nemamo snage da ih izvadimo na svjetlost naseg dlana...cccc |
29.03.2006., srijeda
To lice ljubavi opasno i njezno
|
To lice ljubavi opasno i njezno jedne se veceri javi posle predugog dana Mozda je strelac bio sa lukom ili svirac sa harfom Ne znam vise Zaista ne znam Znam samo da me je ranio mozda strelom mozda pesmom Znam samo da me je ranio iz srca krv mi tece Vrela me suvise vrela ljubavna rana pece. Zak Prever |
28.03.2006., utorak
Mojoj ljubavi, obicno pismo
|
Dok sjedim za radnim stolom u galeriji, moj pogled luta i zaustavlja se na nekim nepoznatim licima..." ti" dominirs...gledam i dalje kroz guste kolutove dima dok se kroz prozor prikrada tiho noc,...znam nastace ona ceznja i samoca da me proganja cijelu noc...ne znam dali mogu tako reci proganja? mislim da sam samo slabo formulisala recenicu jer tako rado sanjam o nama, i o nasem zajednickom vremenu provedenom u Zagrebu...u zelji da se ponovo sretnemo sto prije, da me pokrivas tvojim trepavicama, da se kupamo u pogledima ...dok kratko utonem zarobljena u misli, prekinu me klijenti i zele neka objasnjenja za odredjene slike, a ja zelim da" ti" pisem pismo, da "ti" pricam puno toga...kada bi oni znali? o cemu sanjam, nebi me nista pitali...zar zaboravljaju tako brzo sta je ljubav i proljece?Sta su emocije i sreca?... moji snovi, o cemu ja sanjam? Oni neznaju da si "ti" moja slika, da zivis u meni, da zivim za "tebe"! I da nikad nisam sama! Da berem najljepse proljetno cvijece za "tebe" ljubavi moja! Oprosti "ljubavi", sto "ti" pisem obicno pismo i da ga nisam umotala u njezne rijeci!...sto mi neradi net, i da ovoliko radim pa cak i vikende!...oprosti mi sto "te" volim!  |
25.03.2006., subota
Pjesma
|
U dubini moje duse je pjesma koja nece u rijec da se odjene. To je pjesma sto kao kamenje u mome srcu prebiva i odbija da se mastilom toci na hartiju, ona mi osjecanja obuhvata poput tananog omotaca i nece da se jezikom skrnavi. Kako da je izdahnem kada se plasim da je zrak ne zaprlja? Kome da je ispjevam kad je navikla da zivi u mojoj dusi kao u svome domu te se plasim da se slusanjem ne povrijedi? Ako mi u oci pogledate, vidjet cete sjenku njene sjenke, i ako mi vrhove prstiju dotaknete, osjetit cete njeno treperenje. Svojim djelima je iskazujem kao sto jezero odrazava sjaj zvijezde, moje suze je otkrivaju kao kapi rose, rasute na vrelini sunca, otkrivaju tajne ruzinog cvijeta. U meni je pjesma koju tisina objavljuje, a buka sputava; koju snovi izgovaraju, a java progoni. To je pjesma ljubavi, ljudi, i nema Izaka koji ce je ispjevati, niti Davida koji ce je odsvirati. To je pjesma mirisnija od jasminovog cvijeta, i nema sjeciva koje je moze raniti. Bolje je cuvana od djevojackih tajni, i nema strune koja je moze prisvojiti. Ko moze sjediniti huku mora i pjesmu slavuja, ko moze spojiti oluje sa djecijim uzdasima? Koje ljudsko bice moze bozansku pjesmu ispjevati? C.Bukovski  |
23.03.2006., četvrtak
Miris ljubavi
|
Sjecanja na nasu ljubav, rasuta u meni ko latice ruza u basti, nosena vetrom vremena, polako odlaze u zaboorav. Ne zelim da odu. Ne dozvoljavam! Zaustavicu vreme u sebi! Podicu silne bedeme do oblaka i zaustavicu vetar. Sastavicu latice u ruze i posadicu ih u srcu, u basti duse moje. Poslacu im kisu, podaricu im sunce, neka puste korenje u meni, neka mirisu na tebe. Pa ako i vetar probije bedeme silne, nece moci rasuti i odneti latice ruza, vec ce u basti opojan miris da siri, miris ruza, miris tebe, miris ljubavi. |
18.03.2006., subota
Pismo jedne zene
|
Koracam bosa tvojim tragom Priljubljujem usne uz tvoju praznu casu U tvom odijelu trazim odlutalu toplotu Pogledom doticem sve sto si ti gledao Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho Blagosiljem dane kad cuvas svoje zdravlje Ponavljam sve mazne rijeci koje smo ikad rekli Sjecam se zavijeta tvojih ociju Tvoj se poslednji dodir jos ne odvaja od mene Sa svakim se danom suocavam umorna srca Tromih nogu To sto smo razdvojeni pola mi odnosi snage A ostatak mi treba da bih te sacekala... Karolin Ris |
16.03.2006., četvrtak
Pramen usnule zore
|
Pramen usnula zore naslonio se na moje trepavice i uz titraj dogorele svece ona silazi sa mog ramena i zaplice kose u moje trepavice, pretvara nebo u obe ruke i grli me njenim nebom dok iz mojih ociju teku reke koje oticu sve brze i gusce u njena usta-moje usce! Ona ispija sve moje reke i postaje moj okean ljubavi na kojem svako dozivi brodolom dok se pramen usnule zore naslanja na moje trepavice. Bec, 27. Oktobra 2001 Petar Milatovic Ostroski |
15.03.2006., srijeda
Vrati se
|
O dragi osjecaju, dodji jos bezbroj puta, vrati se i zanesi me, jer se budi uspomena na jedno tijelo dok drevna ceznja struji u mojoj krvi, jer se usne i put moja sjecaju, dok ruke jos uvijek kao da ljepotu dodiruju. O vrati se bezbroj puta te po noci zanesi me, kad se usne i put moja sjecaju... Konstantinos Kavafis |
14.03.2006., utorak
Ne
|
Noc te unistava da bih te trazio kao ludjak, u tami, u snu, u smrti. Moje srce izgara kao osamljena ptica. Tvoja me odsutnost rusi, zivot se zatvorio. Kakva samoca i mrak, kakav suh mjesec na nebu, kakavi daleki putnici po nepoznatim tjelesima pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca, za tvoju neocekivanu odsutnost u noci koja raste. Moje ruke te ne stezu i moje oci te ne poznaju. Moje su rijeci uspravne trazeci te utaman. Spokojna noc u meni, horizontalna i duga, pruzena kao rijeka sa samostalnim obalama. Ali idem da te trazim, otimam te i cupam iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sjecanje. Tisina gradi tvoju neobjasnjivu istinu. Svijet se zatvorio. Sa mnom ostajes. Hoze Luis Idalgo |
13.03.2006., ponedjeljak
Nevolja
|
Tek dvije tri rijeci izrekli smo bili Slucajno u vrevi sebicnoga svijeta, I gle, kakav zar vec cutim u svakoj mi zili! Zasto mi se um tebi toliko preda? Vani vec svice, dan stize vec sumno, A ja jos bdim, sve vise mir svoj gubim, Bacam se u vatri i sapcem bezumno: "O kako si draga, koliko te ljubim!" Kiril Hristov |
12.03.2006., nedjelja
Kroz kakvu oluju
|
Kroz kakvu oluju samo moram proci, Sreca, ne, nije bila sklona meni, Ona sipa na me snjezak zaledjeni, Da kasnije mogu svojoj zelji doci. Ispod ljuta neba ja cu isto poci, Strah me nece biti ni vjetra ni studeni, Jer se u mom srcu igra val ognjeni, Pa mi zbog njega zima nece nista moci. Uz ljubav se njezno stislo bice moje, A ona mi kaze puteve, kroz koje Moja ceznja ravno samo k njojzi stize. Sada bijela ruza, a sad bijelo cvijece, Pricinja se meni snijeg sto s neba slijece, Dok mislim na sunce, kome sam sve blize. Matteo Maria Bojardo |
11.03.2006., subota
Ja vidjeh
|
Ja vidjeh sunce gdje se s mora dize pod bujnom grivom od zlacenih zraka, a u licu mu takva sjajnost zarka kao da plamen iz pucine lize. Vidjeh kad grane rosom se ogrnu, ruzu kad cvatuc takvom bojom sine te svak bi rekao, motrec iz daljine: to vatra gori na zelenom trnu. Proljece vidjeh, zemlju obnovljenu, i mlade travke kad se blago pruze i kad bujaju mladjanim zivotom. I vidjeh jednu bozanstvenu zenu pod ranim suncem kako bere ruze i sve na svijetu zastire ljepotom. Matteo Maria Bojardo |
10.03.2006., petak
***
|
Povjericu ti jednu tajnu vreme si ti vreme je zena ono osjeca potrebu da mu se udvara i da se klekne pred njegove noge kao kad se haljina rasiri vreme je kao kosa beskrajna ocesljana ogledalo koje dah zamucuje i dah razbistrava vreme si ti koje spava u zoru kad se budi i kao noz si koji prolazi kroz moje grlo oh sto ne mogu da iskazem tu neprolaznu moru vremena tu moru vremena zaustavljenu kao krv u venama plavim i najgore je sto je zelja beskrajna i neispunjena ta zedj oka dok ti koracas po odaji i ja znam da ne treba razbijati caroliju mnogo je gore nego da te osijetim stranom da bijezis s mislima iz van nas i srcem vec u nekom drugom vijeku Boze moj kako su rijeci teske a u stvari jeste to moja ljubav iznad zadovoljstva moja ljubav van domasaja danasnjeg udarca ti koja kucas na moju sljepoocnicu kao casovnik i ako ti ne dises gusim se i po mojoj puti kolebas se i zastajes svojim stopalom veliku tajnu hocu da ti kazem svaka rijec na mojoj usni sirotica je koja prosi jednu sitnicu za tvoje ruke stvarcicu koja tami pod tvojim pogledom i zato ja kazem tako cesto da te volim u nedostatku dovoljno jasnog kristala izraza koji bi ti sebi stavila oko vrata ne vredjaj se zbog mog prostackog govora prosta je voda koja izaziva taj neprijatni sum u vatri reci cu ti veliku tajnu ja ne znam da govorim o vremenu koje na tebe lici ja ne znam da govorim o tebi i ja se pravim kao oni koji vrlo dugo na peronu stanice masu rukom posto su vozovi otisli saka se smiruje tek pod novim teretom suza hocu da ti kazem veliku tajnu bojim se tebe bojim se onog sto te prati vecerom ka prozorima i gestove koje ti cinis od rijeci koje se ne izgovaraju bojim se vremena brzog i laganog bojim se tebe hocu da ti kazem veliku tajnu zatvori sva vrata lakse je umrijeti nego voljeti zato ja sebe mucim zivotom ljubavi moja... Aragon |
09.03.2006., četvrtak
Tebi zivot
|
Kada promatram tvoje tijelo ispruzeno kao rijeka koja ne prestaje protjecati, kao cvrsto ogledalo gdje pjevaju ptice, gdje je uzitak osjetiti dan kako se radja. Kada se gledam u tvojim ocima, koje su kao duboka smrt ili zivot sto me doziva, kao pjesma iz dubine koju samo naslucujem; kada vidim tvoj oblik, tvoje spokojno celo, kamen blistavi, na koji kapaju moji poljupci kao ruze sto odrazavaju sunce koje nikad ne zalazi. Kad primicem usne toj nesigurnoj muzici. tom mrmoru nugasive mladosti, izgaranje zemlje koja pjeva u zelenilu, kao sretna ljubav sto bijezi i opet se vraca. Osijecam kako se svijet valja pod mojim nogama, kako se valja lagan, s vjecnom odvaznoscu zvijezda, s onom radosnom dobrotom vecernjace, koja ne trazi niti more u koje bi se spustila. Sve je iznenadjenje. Svijet u iskrama osjeca da je more naglo postalo golo i drhtavo, da je taj celik uzaren i pomaman i da cezne samo za blistanjem svijetlosti... Svemir svjetluca. Smirena sreca prolazi kao naslada koja se ne moze zadovoljiti, kao nagli uzlet ljubavi, gdije se vijetar opasuje oko slijepih cela. Gledati tvoje tijelo i samo tvoju svijetlost, tu blisku muziku sto se radja medju pticama, u vodama,u sumi,u vezanom bilu ovog svijeta apsolutnog sto ga osjecam na usnama... Vinsent Aleksander |
08.03.2006., srijeda
Ne pitaj vise
|
Ne pitaj vise zasto te ljubim. Pitaj zasto raste trava i zasto je nemirno more... Pitaj otkud stize vijetar proljetni i bijelom ladjom snova tko krmani kad noc nad svijetom hladne prostre sjene... Ne pitaj zasto te voli moje cudno srce. Znas li odakle koral na dnu oceana? Valovi pricaju o zaspaloj ljepoti, al ti zivis daleko od glasa valova. Tvoja je misao strma pecina o koju se uzalud razbija moj zivot. Ne pitaj zasto te ljubim. Pristupi k meni! Tuzno je moje srce. Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta na visokoj planini zaborava... Vesna Parun |
07.03.2006., utorak
Poslednje rijeci poznatih ljudi Dzon Kits
|
KITS, Dzon Engleski romanticarski pjesnik Umro: 24. februara 1821, u 26. godini. Uzrok: tuberkuloza Mijesto: Spanski trg, Rim (Italija) Sahranjen: protenstantsko groblje, Rim Slikar i Kitsov prijatelj Severn, koji ga je pratio u Italiju, bijase svijedok njegove duge agonije. Nijedna kivna rijec, nijedan sebican prohtijev, tek malcice nestrpljenja: "Vec osjecam kako me prekriva studena zemlja i vec vidim bijele rade gdje nicu ponad mene. Kad ce vec jednom doci kraj ovom posmrtnom zivotu kojeg zivim?" Zeljeo je da bude sahranjen na mijestu obraslom ljubicicama pokraj piramide Kaja Cestiusa. Epitaf kojeg sam za sebe napisao odavalo je covijekalisenog svih iluzija: "Ovdije pociva covijek cije je ime ispisano na vodi" Najzad, 24. februara, u cetiri sata poslije podne: "Severn, prodignite me. Umirem. Umrijecu bez patnje. Ne plasite se.Zahvalite Bogu. Ona je stigla..." Poslijednja pisma Fani Braun, njegove prve i jedine ljubavi,ostadose neprocitana. Severn ih sve zajedno polozi na prijateljeve grudi. Kits sa sobom ponese i privjesak od kornalina. Ovaj mu privjesak bijese gotovo srastao za dlan, toliko ga je grcevito stiskao u ruci za ta dva mjeseca koliko je trajala agonija. *Ono sto je strasno kod smrti je sto cijeli jedan zivot pretvara u sudbinu. Andre Marlo (André Malraux, 1910-1976) |
