Noc te unistava da bih te trazio
kao ludjak, u tami, u snu, u smrti.
Moje srce izgara kao osamljena ptica.
Tvoja me odsutnost rusi, zivot se zatvorio.
Kakva samoca i mrak, kakav suh mjesec na nebu,
kakavi daleki putnici po nepoznatim tjelesima
pitaju za tvoju krv, za poljupce, za kucanje tvog srca,
za tvoju neocekivanu odsutnost u noci koja raste.
Moje ruke te ne stezu i moje oci te ne poznaju.
Moje su rijeci uspravne trazeci te utaman.
Spokojna noc u meni, horizontalna i duga,
pruzena kao rijeka sa samostalnim obalama.
Ali idem da te trazim, otimam te i cupam
iz tame, iz sna, prikrivam te za svoje sjecanje.
Tisina gradi tvoju neobjasnjivu istinu.
Svijet se zatvorio. Sa mnom ostajes.
Hoze Luis Idalgo
Post je objavljen 14.03.2006. u 23:42 sati.